Volim da sanjam. Rijetko mi u snovima dolepršaju strašne ili ružne stvari, neke spodobe, vukodlaci, sandžame i ostala strašila. Često sanjam lijepe snove. Nježne, senzualne, pune kadife i svile, putenosti s daškom lascivnosti.
Najviše sanjam čudne snove. Sve je u njima izokrenuto. Zato i jesu snovi: da budu neuhvatljivi, ostave tračak misterije. Da su kao sitni bijeli oblaci na plavom nebu. Znaš da su tu, gledaš ih a tako su daleko kao što mi se visokom i nedostižnom kada sam bio sasvim mali činila šarena zvijezda na vrhu novogodišnje jelke.
Nekada sanjam da živim u stanu koji je u podrumu. Dvije sobe, kupatilo. U većoj sobi je niša s kuhinjicom. Malo je svijetla jer su prozori visoko pri samom plafonu. Dva u većoj, jedan u manjoj sobi. Pravouganog su oblika, na njima su male zavjese od tila. U visini su pločnika moje ulice. Ispod prozora je televizor koji godinama ne radi. Prekoputa je trosjed, dvije foteljice i između sto.
Sklonim zavjese, sjednem u jednu od fotelja i gledam prozor. Promiču brojni prolaznici ali vidim samo njihovu obuću. Kao teatar apsurda. Posmatram kako ko hoda, kojom brzinom, odgonetam ko nosi cipele koje gledam. Prvo vidim male ženske cipele, s niskom potpeticom. Iskrzana na lijevoj potpetici, pohabane. Uz cipele čujem udar štapa i nogice psa. U glavi zamišljam stariju damu u redovnom jutarnjoj šetnji. Pas hoda polako kao i ona, razumije da mora pratiti usporeni ritam svoje gazdarice. Njen sitni hod ubrzo zamijeni veseli koraci mladog para. Baletanke i japanke. Mladić i djevojka, osjećam da su jedno uz drugo. Možda se drže za ruku ili je njegova ruka na njenom ramenu a njena oko njegovog pasa. Nisu ni zamakli a užurbane besprijekorno čiste oksford crne cipele poslovnog čovjeka naprosto prolete, jedva da sam stigao da vidim. Kao što njihov vlasnik u svojoj užurbaosti i nametnutom suludom ritmu života ne stiže da vidi ništa oko sebe.
Onda dva minuta nema nikoga. Dramska pauza pre ulazak primadone. Pojave se prelijepe ženske cipele s visokom tankom potpeticom, do samog ruba cipela pada bunda. Lakonoga kao gazela prolazi pored moja dva prozora. Prođu me damari, kroz zid vidim njenu ljepotu i sigurnost s kojima je nosi. To je raskošna damska ljepota s kojom muškarci ne znaju šta bi. Neki se povuku pred anđelom koji hoda, drugi naglo postanu agresivni. Muškarci ne razumiju žensku ljepotu, posebno njenu samosvojnost i samouvjerenost. Većina ih se plaši, rijetki su oni koji joj priđu i s lakoćom počnu razgovor.
Protrče patike džogiste. Svakog dana u isto vrijeme trči pored mojih prozora do obližnjeg parka i vrati se poslije tačno sat vremena. Gledam tu paradu, zakunjam u fotelji.
Probudim se u drugom životu. Svom. Otvorim prozor i s visine gledam bujicu ljudi u mojoj ulici. Sve vidim osim cipela. Protrese me strah: šta ako nikada ne izađem iz podruma, gledam ubuduće samo cipele i zamišljam čije su.
Ne bih bio jedini.
Koliko ih je samo utamničenih u podrumima sopstvenih života.
