U Sabornom hramu Preobraženja Gospodnjeg u Trebinju muzika je bila ta koja je govorila. Jovana Marić, nekadašnji direktor Muzičke škole Trebinje i dirigent Crkvenog hora „Sveti Vasilije Tvrdoški i Ostroški“, koja je preminula u aprilu ove godine, u 44. godini života, ponovo je bila među svojim horistima, učenicima, prijateljima i saradnicima, kroz arhivske snimke, fotografije i pjesmu koju je toliko voljela.
Koncertno veče molitvenog sjećanja, simbolično nazvano „Pjevaću Gospodu Bogu mojemu dok postojim“, okupilo je ljude koji su sa Jovanom dijelili godine stvaranja, učenja i zajedničkog rada. Duhovna i svjetovna horska muzika smjenjivale su se sa dokumentarnim zapisima, podsjećajući da iza svakog umjetničkog djela ostaju ljudi, njihovi odnosi i tragovi koje je teško izmjeriti.
Glas koji je ostao među horistima
Pred publikom su nastupili Kamerni hor Muzičke akademije Univerziteta u Istočnom Sarajevu i Crkveni hor „Sveti Vasilije Tvrdoški i Ostroški“ iz Trebinja, pod dirigentskom palicom profesora Rada Radovića.
Za Radovića, koji je Jovanu poznavao još iz studentskih dana, ovo nije bio samo koncert, već susret sa dvadeset godina zajedničkog rada.
„Jovana je 20 godina radila u Kamernom horu. Ona nije bila samo pjevač, bila je i dirigent, a dio magistarskih studija iz horskog dirigovanja obavila je sa ovim ansamblom, pod mojim mentorstvom“, rekao je Radović.
Prisjećajući se njene uloge u horu, istakao je da je Jovana bila mnogo više od izvođača. Pomagala je u različitim aktivnostima, posebno u međunarodnim razmjenama, a bila je i svojevrsni lider ansambla.
„Ona nije ostavila trag samo u Kamernom horu, nego i ovdje, u Trebinju, kao dirigent Crkvenog hora i direktor Muzičke škole, ali i mnogo šire. Bila je izuzetan edukator, znala je da radi i sa djecom predškolskog uzrasta. Uvesti tako malu djecu u muzički svijet zahtijeva poseban pedagoški dar, a Jovana ga je imala“, naglasio je Radović.
Fotografije koje čuvaju jedno vrijeme
Posebnu emotivnu notu večeri donijeli su dijelovi dokumentarnog filma „Koji se trude i koji poju“, autorke Ivane Hrnjez, prikazivani između muzičkih nastupa.
Arhivski snimci intervjua, televizijskih emisija i nastupa omogućili su publici da ponovo vidi i čuje Jovanu. Privatne i porodične fotografije otkrile su i dijelove njenog života koji nisu bili poznati široj javnosti.
O njenom radu i ličnosti govorili su članovi porodice, prijatelji, profesori, kolege i saradnici. Svako od njih čuvao je poneki dio priče o ženi koja je muziku prenosila ne samo kao znanje, već i kao način povezivanja ljudi.
Ivana Hrnjez, član Crkvenog hora i autorka filma, istakla je da je cilj bio da sjećanje na Jovanu dobije trajni oblik.
„Film u prvom redu prikazuje život Jovane Marić, ali zapravo čuva i segmente duhovnog i kulturnog života ove sredine, rad Muzičke škole, djelovanje Crkvenog hora ‘Sveti Vasilije Tvrdoški i Ostroški’ i Kamernog hora“, rekla je Hrnjez.
Za ovu priliku priređena je i publikacija „Pjevaću Gospodu Bogu mojemu dok postojim“, sa tekstovima i fotografijama koje predstavljaju svojevrsnu arhivsku građu.
„Mi smo dužni da čuvamo sjećanje na nju, ali i na ostale članove hora koji su nas, nažalost, prerano napustili. Mislim da je to zadatak svih nas. Ne treba samo da čuvamo kulturu sjećanja, već i da vrednujemo svakog pojedinca, društvo, udruženje i instituciju koji se trude da ostave najbolje vrijednosti“, poručila je Hrnjez.
„Znamen“ kao obaveza prema budućnosti
Tokom večeri dodijeljeno je i posebno priznanje Crkvenog hora „Sveti Vasilije Tvrdoški i Ostroški“, „Znamen 2026“, namijenjeno pojedincima koji su svojim radom i podrškom doprinijeli očuvanju i razvoju klasične muzike i crkvenog pojanja.
Priznanja su uručena mitropolitu zahumsko-hercegovačkom i stonsko-primorskom Dimitriju, mitropolitu njemačkom Grigoriju, gradonačelniku Trebinja Mirku Ćuriću, profesoru i dirigentu Radu Radoviću, Ivani Hrnjez i dr Vladimiru Parežaninu iz Instituta za vizuelne komunikacije u Beogradu.
Koncertno veče organizovali su Saborni hram Preobraženja Gospodnjeg i Crkveni hor „Sveti Vasilije Tvrdoški i Ostroški“, sa blagoslovom mitropolita Dimitrija.
Jovana Marić nije više među svojim horistima, ali njena muzika, rad i ljudi koje je okupljala nastavljaju da žive. Možda je upravo u tome najdublji smisao ovakvih večeri, da nas podsjete kako se nečiji život ne završava onda kada utihne glas, već onda kada prestanemo da pamtimo ono što nam je ostavio.
