U Londonu govore kokni, posebno siromašniji ljudi sjevernoistočnog dijela grada.
Jednom sam boravio duže, trebalo mi je desetak dana da se naviknem na taj govor, ali ga nikada nisam do kraja razumio. Pogotovo ne onaj kokni koji se govori u Fulamu. Neka slova se ne izgovaraju, nekad se umjesto a izgovara u, f zamijeni t…sačuvaj Bože.
Nema grada koji nema svoj urbani jezik u kojem riječi dobijaju drugo značenje, neke se izmisle, druge premetnu. Beograd je imao svoj, Zagreb svoj. Smisao se mijenjao od generacije do generacije. Jezik je živ, dinamičan, sklon brzim promjenama, posebno onaj koji se govori na ulici. Sleng jedne generacije postane arhaičan, smiješan drugoj. Jednom prilikom sam razgovarao s Dragoslavom Andrićem, možda i najboljim prevodiocem s engelskog jezika, čovjekom koji je pravio remek-djela prevodom. Ne znam da li bi Ogden Neš u Jugoslaviji stekao toliku popularnost i tiraže da nije bilo Andrićevog brilijantnog prevoda njegovih Štihova. Razgovarali smo o Selindžerovom Lovcu u žitu, knjizi napisanoj u cijelosti u njujorškom urbanom slengu. Andrić ju je preveo krajem pedesetih. Kada smo razgovarali pripremao je drugo izdanje, potpuno drugi prevod jer je onaj iz pedesetih izgubio smisao, nije korenspodirao s jezikom koji se tih godina govorio na ulicama. Takve knjige trebalo bi zapravo svakih dvadesetak godina izdavati u potpuno novom prevodu da bi zadržale vitalnost originalnog značaja.
Kao i u mnogim drugim stvarima u bivšoj Jugoslaviji Sarajevo je bilo izuzetak. Sarajevo je imalo jedinstven govor koji se tvorio premještanjem posljednjeg sloga u prvi. Djeca su učila šatro čim izađu na ulici, bez njega nisi mogao biti Sarajlija. Kada sam bio dijete, a to je doba kada nije bilo novih kuća u Grbavici, u Švrakino se išlo na izlet u prirodu a u Nedžarići u lov, šatrovački se govorio isključivo u Starom gradu i Centru. Učio se brzo, lako ulazio u uho. Nosio je draž pripadanja gradu i tajnu koju ljudi s strane teško raspoznavaju. Kada jedno naučite, ostane vam za sva vremena.
Ne znam kada je sarajevski šatro nastao. Ja sam ga naučio sredinom pedesetih. Bio sam uvjeren da stariji ne razumiju. Sve do jednom. Po običaju nešto sam zgriješio i uporno dokazivao majci da nisam. Slušala me pola sata kako se pretvaram, lažem i mažem, izmišljam opravdanja i fabrikujem objašnjenja. Blago me pogledala plavim očima, toplo majčinski i prekinula priču riječima – Stipu gatibo tu pljušu. Prvi i posljedni put sam čuo da je tako nešto izgovorila. Porasla je na tri metra u mojim širom raširenim očima. Valjda sam bio zaboravio da je odrasla u Sarajevu.
Šatrovački je ponekada bio signal da vas puste na miru. Kada po vozovima šibicari počnu da vas ubjeđuju, dovoljno bi bilo da kažete Mojne i bili biste amnestirani daljeg ubjeđivanja da vas sreća čeka ispod kutije šibica. Gdje god da pođu Sarajlije su nosile svoj šatro. Po njemu su se prepoznavali u nekadašnjoj državi ali i u svijetu. Kada sam kao osnovac došao u Beograd prestao sam da govorim šatrovački, počeo da govorim gradski sleng. Nikada naravno nisam zaboravio. Čim dođem u Sarajevo šatro bi sam izlazio iz mojih usta. S veliim migracijama devedesetih i dolaskom velikog broja Sarajlija u Beograd šatrovački made in Sa se raširo, posebno u Zemunu gdje je stanovao najveći broj pridošlica. Danas u Beogradu klinci govore iskvareni šatro. Jednog dana će ga naučiti kako treba. To me podsjeti na priču iz Londona. Pita Amerikanac Engleza kako to da im je trava tako zelena. Ovaj mu odgovori da se to lako postiže, treba je svaki dan zalivati pola sata. Samo to , pita Amerikanac. Da, glasio je odgovor, i tako pet stotina godina.
Tako je i s zikomje. Kada se govori u šest generacija, sedma ga nauči čim progovori. Vozdra.
