Dok se povremeno slavi uspjeh pojedinih klubova, većina sporta u Hercegovini živi daleko od reflektora, između entuzijazma i nedostatka osnovnih uslova.
Sport u Hercegovini na prvi pogled ima sve.
Klubovi postoje, djeca treniraju, dvorane su pune kada se igraju važne utakmice. Rezultati, s vremena na vrijeme, potvrde kvalitet koji ovdje postoji.
Ali iza te slike stoji druga realnost.
Ona u kojoj sport opstaje uprkos uslovima, a ne zahvaljujući njima.
Dvorane stare, termini kasni
U većini lokalnih zajednica, infrastruktura je prvi problem.
Dvorane su stare, često nedovoljno održavane, a termini za treninge prilagođavaju se rasporedu, a ne potrebama sportista. Nije rijetkost da mlađe selekcije treniraju u kasnim večernjim satima, dok pojedini klubovi dijele isti prostor sa više sportova.
U manjim sredinama situacija je još teža. Nedostatak pomoćnih terena, loša oprema i minimalni uslovi postaju svakodnevica.
Amaterski sistem, profesionalna očekivanja
Finansije su druga strana istog problema.
Većina klubova zavisi od budžeta lokalnih zajednica, koji su ograničeni i često nedovoljni za osnovno funkcionisanje. Sponzori su rijetki, a kada postoje, uglavnom podržavaju samo najuspješnije.
Za veliki broj sportista, posebno u manjim klubovima, igranje ne znači zaradu.
Naprotiv, često znači dodatni trošak.
Putovanja, oprema i takmičenja nerijetko finansiraju sami igrači ili njihovi roditelji.
Ljudi koji drže sport
U takvom sistemu, ključnu ulogu ne igraju institucije, nego ljudi.
Treneri koji rade za minimalne naknade ili volontiraju. Roditelji koji izdvajaju iz kućnog budžeta. Entuzijasti koji održavaju klubove u životu.
Bez njih, većina sportskih kolektiva jednostavno ne bi postojala.
Kada postoji sistem rezultat dolazi
Da infrastruktura može promijeniti sve, pokazuje primjer zatvorenog bazena u Trebinju.
Izgrađen prije nekoliko godina po svjetskim standardima, ovaj objekat je u kratkom periodu postao jedan od najvažnijih sportskih centara u regionu.
Zahvaljujući njemu, Trebinje danas okuplja svjetsku vaterpolo elitu, organizuje plivačke mitinge i turnire, ali što je još važnije omogućava velikom broju djece vrhunske uslove za rad.
Zatvoreni bazen danas nije samo sportski objekat.
On ima i ozbiljan turistički potencijal.
Kroz sportske događaje, Trebinje se pozicioniralo kao idealna destinacija za plivački sport, a svaki dolazak sportista, klubova i publike donosi dodatnu vrijednost lokalnoj ekonomiji.
Izuzetak koji potvrđuje pravilo
Ipak, ovaj primjer je usamljen.
U ostatku Hercegovine slični objekti gotovo da ne postoje.
A upravo tu dolazimo do ključnog pitanja šta bi se desilo kada bi ovakav model bio pravilo, a ne izuzetak?
Kada bi Trebinje dobilo stadion koji ispunjava uslove za međunarodne utakmice.
Kada bi postojala sportska dvorana za evropska takmičenja u košarci, odbojci ili rukometu.
Efekti ne bi bili samo sportski.
Sport kao investicija, ne trošak
Zatvoreni bazen je već pokazao šta znači ulaganje u infrastrukturu.
Na njemu treniraju djeca ne samo iz Trebinja, nego i iz okolnih gradova.
Takvi objekti stvaraju regionalne centre sporta.
Ali i nešto više od toga.
Svaki turnir, svaki miting i svaki TV prenos iz Trebinja predstavlja promociju koja bi inače koštala ogromne iznose.
Oni koji se bave marketingom znaju, takva reklama vrijedi više nego bilo koja kampanja.
Cijena koju plaća budućnost
Najveći problem ipak nije sadašnjost, nego ono što dolazi.
Mladi talenti sve češće odlaze u veće centre ili potpuno napuštaju sport. Klubovi gase mlađe selekcije jer nemaju uslove da ih održe.
Baza se smanjuje.
A bez baze, nema ni budućih rezultata.
Koliko još može ovako?
Hercegovina je kroz sport uvijek pokazivala više nego što su joj uslovi dozvoljavali.
Ali pitanje koje se danas nameće nije da li ima talenta – nego koliko dugo može opstajati sistem koji se oslanja isključivo na entuzijazam.
Jer entuzijazam može pokrenuti stvari.
Ali ih ne može dugoročno održati.
Na kraju, ostaje jednostavna slika:
Djeca treniraju.
Klubovi se bore.
Rezultati dolaze.
Ali ne zato što sistem funkcioniše —
nego zato što ljudi ne odustaju.
I svaki put kada se pojavi objekat poput bazena u Trebinju, postaje jasno:
problem nikada nije bio u talentu.
Nego u uslovima.
