Ja sam bio u vojnik u onoj JNA.
Za zakletvu Titu smo spjevali stih. Kako i ne bismo. Vrhovni komandant oružanih snaga Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije bio maršal Josip Broz Tito.
Nismo ga se kasnije kao neki odrekli.
Kada u Kumboru u oktobru padaju kiše,vojska polako počne da pada u depresiju a kapetan čete hoće malo da se dodovori tek pridošlim kapetanima bojnih brodova, onda on kapetan MiIan Bogdanović pozove najstarijeg vojnika na Balkanu, što bi u ovom slučaju bio ja.
– Kurtoviću, ti ono bijaše novinar.
-Taj sam, druže kapetane.
-Onda ćeš blago meni,napisati scenario za priredbu za 29.novembar. Da traje pola sata. Razumiješ ti mene:
– Razumijem, druže kapetane.
Onda ja svom kapetanu kažem da bi bilo dobro da malo odmaknemo od uobičajenih standarda, da modernizujemo predstavu, pozovemo omladinke iz okolnih mjesta da budu učesnici predstave i tako nešto.
– Vrlo dobro vojniče,on će meni.
-Služimo narodu, ja ću njemu.
Ja u učionici, u njoj sjedi moj mladi drugar Dimče Nedelkovski, s osamnest godina došao u vojsku, gotovo deset godina mlađi od mene. Što rabotaš Dimčo, pitam ga, on kaže da pišuva pismo na tatko. Zvirnem preko ramena Dimčlo se hvali ovu kako sekoj den čuka na mašinata…. Sjednem i ja za mašinata, sat vremena kasnije gotov scenario predstave. Moderno pozorišno čitanje revolucije.
Dva dana ne idem na smotru jer imam važan zadatak. Trećeg jutra pokucam kod kapetana, uđem i predam mu papire. Otvori on prvu stranu, čita, lijepo vidim kako mu dim izlazi iz glave a ne puši. Skine naočare, očisti ih i ponovo čita. Klima glavom i pita me:
– Kurtoviću, da li si ti normalan.
– Kako kada, druže kapetane.
-Šta je ovo, hoćeš da me uhapse, viče on i vraća mi papire.
Moderna verzija, kako smo se dogovorili druže kapetane, branim ja svoj rad. Nema ničega što nije dogovoremo. Prva scena, scenografija morski talasi i jedna velika školjka, iz školjke izlazi mlada parizanka u bikiniju crvene boje. Na desnoj dojci joj srp na lijevoj čekič, nosi o ramenu pušku, onu tandžaru M48. Iz pozadine se čuje pjesma Mlada partizanska pušku nosila dok ona na bini izvodi jutarnju gimnatstiku….
Jel sve tako isto, pita kapetan jer nema snage da dalje čita scenario. Slično je, priznajem. Ima i braće nesvrstanih. Pjevaju rege muziku.
Nosi mi se s očiju i za dva dana da si mi donio normalan scenario, inače ćeš sedam dana u zatvor.
Razumen, druže kapetane,kažem ja i zapalim.
Evoi me opet za mašinom. Kucam sat i opet kod kapetana.
-Da li može ovako, pitam ga.
Uzme prvu u stranu, čita, osmijeh mu obasja lice.
– To, vidiš, to je prava stvara.
Na scenu mladi vojnici i omladinke iz Herceg Novog, iz ofa dolazi glas
– Hoćemo li drugovi!
– Hoćemo.
-Za koga.
– Za Tita.
– Za koga
– Za Partiju.
-Za koga.
– Za narod.
Uraaaa!
Sedan dana zatvora se pretvoriše u sedam dana nagradnog odsustva.
Teško je biti inovator u teatru.
