Kažu da je rijeka ogledalo grada. Ako je to istina, onda se u trebinjskom ogledalu ovih dana ne vidi ponos, već trava i mulj. Trebišnjica, nekadašnja ljepotica i najduža evropska ponornica, ovog proljeća više liči na ustajalu baru nego na žilu kucavicu ispod Leotara.
Trebišnjica, najduža evropska ponornica i žila kucavica ispod Leotara, već drugu godinu zaredom prolazi kroz grad kao blijeda sjena sebe. Turisti koji stanu na Arslanagić most u potrazi za modrinom, dočeka ih prizor koji boli svakog Trebinjca.
Ranko dolazi na obalu godinama. Ribolov nije hobi, to je bijeg, ritual, dio dana bez kojeg ne može. Kao i mnogi Trebinjci, odrastao je uz ovu rijeku.
-Odrastao sam uz ovu rijeku i žao mi je što je sada ovako. Nije problem što ima sve manje zona na kojima možemo pecati bez straha hoće li se zakačiti udica za travu, već što je sve manje rijeke a sve više trave i mulja. Ribolov je strast, bijeg od stresa, a Trebinje je možda jedini grad na svijetu gdje to možete raditi u centru grada i uživati. Zasita je ljepota vidjeti i staro i mlado pokraj rijeke, posebno ove naše – kaže Ranko.
Te posljednje dvije riječi, „ove naše“, govore sve. Trebišnjica nije HET-ova. Nije ni državna ni opštinska. Ona je trebinjska.
Štednja vode ili štednja na gradu?
Nezvanično, u hodnicima Hidroelektrana na Trebišnjici (HET) čuje se ista priča kao i prošle godine: štednja. Svaki kubik koji prođe kroz grad, a ne kroz turbine, za njih je „čisti gubitak“.
Ali, hajde da stvari nazovemo pravim imenom. Da li se poslovni rezultat jednog giganta smije lomiti preko leđa rijeke koja je ovaj grad stvorila? “Stručnjaci” koji povlače poluge na branama očigledno zaboravljaju da Trebišnjica nije samo pogonsko gorivo za megavate, već duša Trebinja.
Dok se javnosti servira priča o energetskoj stabilnosti i uštedama, javna je tajna da se novac nemilosrdno troši na razne „strateške“ gluposti, promašene investicije i luksuze koji nikome ne služe. Istovremeno, radnici strijepe za redovne uplate doprinosa, plate kasne, a regresi postaju misaona imenica.
Vrijeme je za otrežnjenje
Praviti poslovni uspjeh na račun ekološke katastrofe u sopstvenom dvorištu nije stručnost, to je poraz. Trebišnjica nije zaslužila da bude barska biljka da bi neko u tabeli prikazao „uštedu“.
Ljudima koji danas odlučuju u HET-u, a koji su se očigledno opili brojkama i proizvodnjom, hitno je potrebno barem ekološko otrežnjenje. Moraju shvatiti da Trebišnjica nije njihovo privatno vlasništvo, već prirodno blago koje mora ostati generacijama iza nas onakvo kakvo smo ga mi naslijedili, čisto, modro i živo.
Grad bez rijeke nije isti grad.
Rijeka bez protoka nije rijeka.
