Između Boga, kao metafizičkog spoznavanja Nečega što pravi ravnotežu u univerzumu i mene česti su nesporazumi. Za razliku od jungovaca koji tvrde da čovjek mora pronaći Boga u sebi da bi pronašao sam sebe, mislim ne kao filozof laik i antrolopog laik koji opovrgava postojeće teorije već kao čovjek s neposrednim iskustvom u dosezanju Nečega da čovjek tek kada dubinski zaroni u sopstvenu svijest i podsvijest, kada odgonetne i pronađe sebe, u duši i srcu, na putu je odgonetanja Velike Tajne.
Između Crkve, kao konačne date materijalizovane ideje, kanonski i dogmatski uokvirene, statične i i duboko nepovjerljive prema svakoj sumnji i mene trajan je i neotklonjiv nesporazum.
Kada je moja majka iz bolnice donijela svoje drugo zdravo muško dijete u naš dom je ušla gopođa Alojzija Tolić. Svi su je zvali Lojzika, za mene je bila Nana. Do mog polaska u školu bila je stalno uz mene. Udala se dok je još bila kod nas za Milana Krambergera, rodila četvoro djece, dva sina i dvije kćerke koje sam uvijek prihvatao kao svoju braću i sestre. Moja Nana je bila najiskrenija vjernica koju sam ikada sreo. Kada sam kao dvogodišnje dijete dobio tešku upalu pluća, Nana se zarekla svom svecu zaštitniku Svetom Anti Padovanskom na pokornost i skrušenost ako pomogne da ozdravim. Živjela je mučeničkom životom samodricanja i ljubavi prema drugima, posebno djeci. Poštovala svih deset Božijih zapovijest, nije počinila nijedan od sedam smrtnih grijehova. Nikada nije izgovorila ime Božije osim u molitivama. Kroz mukotrpnu životnu borbu punu udaraca i nepravdi, doživjela je duboku starost. Sahranjena je na sarajevskom groblju Svetog Josipa. Bog na kraju njenog puta nije bio milostiv. Uzeo joj je mlađeg sina Marjana, mog trećeg brata.
Moj otac i moja mati dolaze iz porodica vjerujućih ljudi. U kući mog oca slavila se majska slava u čast Proroka Jeremije. Porodica Kurtović je 1939.godine u svom selu sagradila predivnu malu crkvu posvećenu Proroku Jeremiji, najljepšu malu seosku crkvu u Istočnoj Hercegovini. Nikada nisam otišao na slavu kod svoje babe Anice. Moja majka bi mog brata i mene svakog 19.decembra svečano obukla, izabrala najveću i najljepšu jabuku i poslala svom ocu, našem djedu Savi. U Hercegovini se za slave donosi samo jabuka, simbol zdravlja i ljepote. Moj djed i moja najmlađa tetka Smiljana stanovali su iznad Čaršije, na vrhu Miloša Obilića. Djeda Savo, miran i staložen čovjek čekao nas je na vratima. Poljubili bismo svog Savu, sjeli s njim sat-dva uz škrtu posnu trpezu. Dimljeni bakalar na salatu i kolače „šape“.
Moji roditelji su kršteni onako kako se krste pravoslavna djeca. Slavili su Božić, Vaskrs, svoju slavu i poštovali crveno slovo u kalendaru. Prije rata su postali skojevci. Moja majka Danica je kao student u Beogradu zbog revolucionarnih ideja izbačena s fakulteta i vratila se na studije u Sarajevo. Najstariija od šestero djece pomagala je majci i ocu u pripremi Božića i mirila mlađu do baksuzluka nemirnu braću i sestre kada moj djeda Savo za Badnje veče prije večere da znak za mirboženje. Ne znam da li tada još vjerovala u Nešto ili joj je nova crvena zanosna vjera revolucije postala sve.
U junu 1941.godine moj otac i moja majka su došli u svoj rodni kraj, učestovali u ustanku, borili se protiv fašizma i sanjali da stvaraju novi bolji svijet bez nepravdi. Kao svaka primamljiva vodilja i želja i ta je nestala na način kako velike ideje sagore sudaru s onim što je vječiti usud čovječanstva. Da ih kao sve u prirodi proćerdaju ljudi nespremni da kroz žrtvu i odricanja dođu do velikog cilja.
Moj brat i ja nismo kršteni, nismo se u crkvenom obredu odrekli đavola. U našoj kući slava se nije slavila, moji roditelji su poštovali tuđe slave, nisu ni na jednu odlazili. Moja djeca su čekala punoljetstvo i odlučile, jedna i druga, da se krste. Zbog svog trajnog nesporazuma s Crkvom nisam prisustovao nijednom od ta dva krštenja.
Od ateiste po vaspitanju u godinama koje su slijedile, godinama sazrijevanja, uvijek dubljih i širih spoznaja, poslije hiljade pročitanih knjiga i drugačijeg sagledavanja svijeta i odnosa postao sam agnostik. Znanje i iskustvo nisu uvijek dobar saputnik na životnom putu. Uslovljavaju vječitu sumnju, stalno preispitivanje, ne dozvoljavaju čovjeku da se zaporloži i odustane od traganja za odgovorima do kojih zapravo nikada neće doći.
Prije nekoliko godine doživio sam kliničku smrt. Tri dana sam levitirao izmedju života i smrti. Ja sam u cijelosti svjestan samo onoga šta se dešavalo u mojoj podsvijestii, moja supruga je svjedok onoga šta se dešavalo na drugoj strani, u realnom životu. Sada znam da smrt ne boli, na putu do nje doživio sam blaženstvo, mir i harmoniju kao nikada u stvarnom životu. Pamtim mirnoću zagasite zelene boje,difuzno svijetlo smirujuće bjeline. Pamtim pružene ruke nečega odjevenog u zelene plaštove čija je lica skrivala svjetlost… pamtim da je umrijeti puno lakše od života. Moja supruga pamti da sam je tih dana uporno molio da dovede moga pokojnog brata Bobu jer će mi njegova mudrost i blagost pomoći. Sva potisnuta bol iz moje podsvijesti izašla je tek onda kada nisam bio svjestan.
Ne znam šta me vuklo poslije toga da nekoliko mjeseci godišnje provodim u Trebinju u koje sama ranije rijetko dolazio. Najbliže mogućem objašnjenju je da su genetika i porodično stoljetno bivstovanje u škrtom kamenu jača sila od zemljine teže. Vjerujem da mojim venama pored bijelih i crvenih zrnaca teku, sudaruju se i određuju me mikro ćestice ljutog hercegovačkog krša.
Sada mislim da znam da otkrivanje Velike Tajne i spoznaja Nečega zavisi samo od mene. Kao što je zapravo oduvijek zavisila. Ako postoji Bog, mogu se nadati njegovoj milosti što nisam vjerovao. Sumnja koja tjera naprijed me ispotiha,u pola glasa, podsjeća da moje (ne)dosegnuto Nešto možda nije konačna stanica otkrića.
