Zvanični podaci govore o rastu plata. Marko iz Trebinja priča drugu priču, onu koja se ne vidi u statistikama, ali se osjeti na kraju svakog mjeseca.
Zvanični podaci govore o rastu plata. Marko iz Trebinja priča drugu priču, onu koja se ne vidi u statistikama, ali se osjeti na kraju svakog mjeseca.
Marko ima 29 godina. Živi u iznajmljenom stanu od četrdeset kvadrata, radi u privatnoj firmi i svaki mjesec na račun dobije oko 1.300 konvertibilnih maraka. Na papiru, pristojna cifra. U stvarnosti, jedva dovoljno da preživi.
– Kad platim kiriju i račune, ostane mi taman toliko da preguram mjesec. Ako se desi bilo kakav neplaniran trošak, kvar na autu, registracija, nešto slično, uđem u minus – priča Marko mirno, kao da govori o normalnoj stvari.
I to je možda najporaznije u svemu.
Računica koja ne laže
Markovi troškovi nisu nikakav luksuz. Stan: 500 maraka. Režije: 150. Hrana: 300. Gorivo i prevoz: 100. Ukupno: 1.050 maraka, od plate od 1.300.
Ostaje 250 maraka. U najboljem slučaju.
– To je ako ne izađem nigdje, ako ništa ne kupim i ako se ništa ne pokvari. Realno, na kraju mjeseca mi ne ostane ništa – dodaje Marko.
Nema štednje. Nema rezerve. Nema prostora za grešku.
Statistika i stvarnost, dva različita svijeta
Prema zvaničnim podacima, prosječna neto plata u Republici Srpskoj za 2025. godinu iznosi 1.528 maraka. Zvuči ohrabrujuće, sve dok ne pogledate iz čega se taj prosjek gradi.
Samo tri opštine bilježe prosječnu neto platu veću od 1.750 maraka: Stanari, Ugljevik i Istočna Ilidža. Trebinje, kao i najveći broj gradova u Republici Srpskoj, spada u one od 1.300 do 1.600 maraka.
Markova plata nije izuzetak. Ona je pravilo.
I tu leži ključ svega: prosjek raste, ali raste neravnomjerno. Troškovi života, posebno kirije i hrana rastu brže. A ono što ostaje između plate i kraja mjeseca sve je tanji sloj koji se zove preživljavanje.
Kad plata ne pokriva ni kiriju, a kamoli kredit
Pitanje stana za Marka ne postoji.
– Sa ovim cijenama nekretnina nema šanse. Jedva pokrivam kiriju, a kamoli da razmišljam o kreditu – kaže.
I tu nastaje začarani krug koji mnogi mladi u Hercegovini poznaju iz prve ruke. Plata od 1.300 ili 1.400 maraka formalno ispunjava uslov za stambeni kredit ali kad se od nje oduzmu kirija, hrana i režije, rata kredita naprosto ne stane.
Oni koji ipak pokušaju, često završavaju na jedinom raspoloživom rješenju: mikrokreditne organizacije. Brzo, dostupno i skupo. Kamate koje idu i do trideset posto godišnje. Kratki rokovi. Visoke rate. Ono što je trebalo biti rješenje pretvori se u novi teret, teži od prethodnog.
Oni koji ostaju
Nije da mladi u Hercegovini ne žele ostati. Mnogi bi voljeli. Ali pitanje koje se sve češće postavlja nije kako živjeti bolje, nego kako uopšte opstati.
– Nije problem raditi. Problem je što rad ne donosi sigurnost – zaključio je naš sagovornik.
Marko i dalje iznajmljuje četrdeset kvadrata. I svaki mjesec nada se da se ništa neće pokvariti.
