Ponekad je u politici mnogo zanimljivije čuti šta čovjek kaže u privatnom razgovoru nego šta godinama ponavlja pred kamerama. Upravo takvu situaciju opisao je glumac Sergej Trifunović govoreći o svom kolegi Nikoli Pejakoviću i njegovoj podršci Srpskoj naprednoj stranci.
Njegova priča otvorila je pitanje koje nije nepoznato ni u Republici Srpskoj, a posebno ne u lokalnim političkim sredinama poput onih u istočnoj Hercegovini. Šta se dešava sa čovjekom kada jednom promijeni političku stranu i počne da brani ono što je ranije kritikovao?
Razgovor koji je otkrio mnogo više od političkog potpisa
Gostujući u emisiji „Bez cenzure“ na televiziji KTV, Trifunović je ispričao da je pozvao Pejakovića nakon što je ovaj prvi put potpisao podršku SNS-u.
Prema njegovim riječima, razgovor nije počeo naročito prijateljski.
„Je l’ me ti zoveš da mi je*eš mater“, prisjetio se Trifunović riječi koje mu je, kako tvrdi, uputio Pejaković.
Trifunović je rekao da ga je potom pitao šta mu se dogodilo, a da je odgovor bio vezan za produkcijsku kuću Bosonoga, za koju Pejaković radi kao scenarista i reditelj.
„Ma, šta mi je, imam Bosonogu“, prenio je Trifunović odgovor svog kolege.
Govoreći o njihovom razgovoru, naveo je da je Pejaković isticao odgovornost prema ljudima koji rade u produkciji.
„Mi imamo 50 zaposlenih“, riječi su koje je Trifunović pripisao Pejakoviću.
U toj rečenici nalazi se možda i najvažniji dio cijele priče. Odgovornost prema zaposlenima, porodicama i ljudima koji od nekog posla žive jeste stvarna i ozbiljna obaveza. Ali gdje prestaje profesionalna odgovornost, a počinje politička podrška? I može li se jedno opravdati drugim?
Kada opravdanje postane uvjerenje
Trifunović se osvrnuo i na kasnije Pejakovićeve izjave o podršci SNS-u, posebno na najavu da će ubuduće tu podršku dati „sa obje ruke“.
Iznio je svoje viđenje mehanizma kroz koji ljudi, nakon što jednom naprave politički izbor iz interesa, vremenom počinju da ga prihvataju kao sopstveno uvjerenje.
„Moraš sebi da nađeš način da to objasniš, a jedino možeš da zavoliš to i vjeruješ u to, kako se sam sebe ne bi gadio“, rekao je Trifunović.
To je njegovo tumačenje Pejakovićevog postupanja, ali je pitanje koje je otvorio mnogo šire od odnosa dvojice glumaca.
Od Stevandića i Čavića do lokalnih političkih preletača
Ono o čemu govori Sergej Trifunović nije nepoznato ni na domaćoj političkoj sceni. Naprotiv, Republika Srpska je godinama prostor u kojem se politički zaokreti često ne završavaju samo promjenom stranke, već i potpunom promjenom rječnika, stavova i odnosa prema ljudima sa kojima se do juče vodila politička bitka.
Primjera je mnogo, od Nenada Stevandića i Dragana Čavića, preko Ognjena Tadića, pa do brojnih lokalnih političara, među kojima su i oni iz istočne Hercegovine, poput poslednjih Vladimira Ćopića i Snježane Gvozden.
Posebno je zanimljivo posmatrati kako nekadašnji politički protivnici postaju najodaniji saveznici, kako se jučerašnje kritike zaboravljaju, a nekadašnji protivnici odjednom postaju ljudi sa kojima se dijele iste vrijednosti. Još je zanimljivije koliko često oni koji promijene stranu postanu glasniji u odbrani nove politike nego što su ikada bili njeni raniji zagovornici.
Naravno, svako ima pravo da promijeni političko mišljenje i opredjeljenje. Ali zar građani nemaju pravo da pitaju šta se u međuvremenu promijenilo? Jesu li se promijenili stavovi ili su se promijenile okolnosti, funkcije i interesi?
Možda je upravo u tome suština Trifunovićeve priče. Ljudi vremenom pronađu način da opravdaju svoje postupke, pa čak i da povjeruju u vlastita objašnjenja. Tako se, vjerovatno, više ni sami sebi ne gade. Ali zato se građanima sve više gadi ono što gledaju na političkoj sceni.
