Iz Hercegovine, nakon što su tim krajem prošli političari vlasti i opozicije koji se kao bore za bolje sutra, stigla je jedna rečenica koja govori više od svakog predizbornog govora.
„Ne daj Bože da nam ispune sva obećanja.“
U toj ironiji nema gorčine bez razloga. To je zaključak naroda koji je godinama slušao iste priče, gledao iste ljude, čuo iste najave i na kraju ostajao sa istim pitanjem. Gdje je zapelo?
Obećanja koja se ponavljaju
Koliko je puta Hercegovina čula da dolazi autoput? Koliko puta je najavljen aerodrom koji je samo što nije počeo? Koliko je fabrika otvoreno u najavama, a nikada u stvarnosti? Koliko je mladih odlučilo da ne čeka i otišlo dok se čekalo da neko sjedne za sto i kaže, hajde da vidimo šta možemo završiti?
Najopasnije je kada se građanima godinama prodaje ista priča, samo sa drugim datumom. Još jedan put. Još jedan projekat. Još jedna fabrika. Još jedno obećanje. Još jedna najava.
A vrijeme prolazi. I ljudi odlaze sa njim.
Što Hercegovina zaista treba
Problem možda više nije u tome što Hercegovina nema političare. Ima ih. U svakoj stranci, na svakom nivou, postoje sposobni i ambiciozni ljudi koji razumiju ovaj kraj.
Nema, međutim, dovoljno onih koji su spremni sjesti za isti sto, bez obzira na stranačku knjižicu, i pitati šta ovom kraju stvarno treba.
Trebinju treba infrastruktura koja prati njegov razvoj. Bileći treba perspektiva koja neće zavisiti samo od velikih sistema. Gacku treba odgovor šta poslije energetike. Nevesinju treba razvoj koji će mladom čovjeku dati razlog da ostane. Ljubinju i Berkovićima treba politika koja na njih neće gledati samo kada dođu izbori.
To nisu zahtjevi koji prevazilaze mogućnosti Republike Srpske. Ali neko ih mora staviti na sto.
Lider, ne poslušnik
Hercegovini nije potreban još jedan poslušnik. Nije potreban ni predsjednik stranke koji će iz okoline Banje Luke povremeno sletjeti helikopterom i dijeliti obećanja. Nije potreban ni opozicionar koji će biti vidljiv samo pred izbore.
Potreban je čovjek koji ima političku težinu, ali i dovoljno samostalnosti da kaže da nešto nije dobro čak i kada to dolazi iz njegove stranke.
Ako političar svoju poziciju koristi samo da pomogne pojedincu da dobije radno mjesto, da neka firma dobije posao ili da riješi neki lični problem, to nije politička moć. To je samo njen najmanji mogući dio.
Hercegovina treba ljude koji će tražiti više. Koji neće biti zadovoljni pravom da postave nekoliko direktora i zovu se moćnima.
Koliko generacija još može čekati
Pitanje nije samo političko. To je demografsko, ekonomsko i civilizacijsko pitanje.
Svaka generacija koja odraste u Hercegovini i otiđe jer nije dobila razlog da ostane, otiđe zauvijek. Ta djeca se ne vraćaju. Njihovi potomci neće znati za Hercegovinu onako kako je znaju oni koji su ostali.
Ako Hercegovina ima dovoljno političara, a nema čovjeka koji može da ih okupi oko zajedničkog interesa, onda problem možda nije u Banjoj Luci, Beogradu ili bilo kome drugom.
Problem je što Hercegovina nije omogućila da se pojavi čovjek koji će je politički predstavljati onako kako zaslužuje.
Bez velikih riječi. Bez podjela. Bez toga da je najvažnije ko je čiji.
