Pogledajte fotografije. Iste kamene zidine, iste lučne kapije, isti komad Starog grada Trebinja. Ali svaka od njih govori drugu priču o tome kako jedno mjesto živi, mijenja se i postaje nešto što niko nije planirao.
Ono što su stare fotografije sačuvale
Na starim fotografijama vidi se Trebinje kakvo je nekada bilo. Kuća sa lučnim otvorom, kamen koji nosi tragove vjekova, puzavice koje rastu bez plana, ulica koja izgleda kao da je zaboravila na sebe.
Jedna od fotografija nosi natpis koji govori sve, Jedna stara kuća u Trebinju. Ni ime, ni priča, ni turistički vodič. Samo kuća. Jedna od mnogih koje su činile tkivo Starog grada u doba kada se to zvalo svakodnevnim životom, a ne turističkom atrakcijom.
Druga stara fotografija pokazuje već postavljenu tablu s natpisom Anđelkina kapija, drvena vrata, kamen prekriven zelenilom. Serija je snimana, priča se širi, ali mjesto još uvijek ima onaj pomalo zanemareni karakter koji mu daje autentičnost kakvu nije moguće kreirati.
Šta se promijenilo
Prva fotografija, ona iz sadašnjosti, govori o transformaciji koja se desila.
Iste kamene zidine, isti luk, ista kapija. Ali sada je tu lampa koja baca toplo svjetlo na kamen u večernjim satima. Bugenvilija u ljubičastim cvjetovima uz kapiju. Kaldrmisani pod koji pazi na svaki detalj. Sve je uređeno, osvijetljeno, dotjerano.
Nije to sanitizacija koja ubija dušu mjesta. To je briga koja prepoznaje vrijednost i odlučuje da je sačuva i pokaže.
Kako jedna serija mijenja sve
Između stare fotografije na kojoj piše samo Jedna stara kuća u Trebinju i današnje fotografije na kojoj bugenvilija cvjeta uz osvijetljenu kapiju, stoji jedna televizijska serija.
Ranjeni orao. Zdravko Šotra. Sloboda Mićalović kao Anđelka koja prolazi kroz tu kapiju i ulazi u dvorište koje postaje centar njene priče.
Taj prolaz, odigran na kamenom tlu Starog grada Trebinja, pretvorio je anonimnu staru kuću u kulturni fenomen. Tablu koja stoji na jednoj od starih fotografija, skromnu i pomalo nespretno postavljenu, zamijenili su hiljade posjetilaca koji svake godine dolaze samo zbog nje.
Kamen koja pamti
Ono što se vidi na sve četiri fotografije je isti kamen. Isti zid koji je stajao dok su se generacije smjenjivale, dok su serije snimane i zaboravljane, dok su turisti dolazili i odlazili.
Kamen ne zna da je postao turistička atrakcija. Kamen ne zna za Slobodu Mićalović ni za Zdravka Šotru. Kamen samo stoji, kao što je stajao i na onoj staroj fotografiji kada je bio samo Jedna stara kuća u Trebinju. Ali mi znamo. I svake godine sve više nas dolazi da to mjesto vidi uživo, da stavi ruku na taj kamen i da shvati zašto Trebinje nije samo grad nego i priča koja se ne završava.
