Nekada je bila dovoljna samo riječ. Sjednu ljudi, razgovaraju, pregovaraju. Lijepa je to tradicija i velika vještina pregovaranje. Fini sitni filigranski potezi kao što šahisti vuku potez čiju suštinu shvatiš tek poslije deset ili petnaest narednih pomicanja figura po čarobnoj tabli.
Onda se dogovore, pruže jedan drugom ruku.
Popiju piće i daju riječ.
Riječ je čvršća od čelika.
Jednom je meni, davno je to bilo i to u vojsci, jedan dao riječ. Nije to bila obična riječ, bila je to besa. Tako to obično bude u vojsci. Dođem kao najstariji u kasarnu, pored mene spava devet godina mlađi Albanac Salih Salihu. Ćuti, ne obraća se nikome osim Albancima kojih je Kumbor prepun. Polako primijetim da i među njima bira društvo. Mlada vojska, stalno nas šalju da kopamo neke kanale na Luštici , od Rosa do vrha gdje se nalaze radio-relejni uređaji. Vrućina avgstovska spustila se na kamen koji isijava jaru, nigdje hlada a more mami. Kao najstariji brzo ih organizujem. Deset se kupa u moru, deset radi, mijenjamo se svaki sat. Divota. Počne moja grupa da radi, jedan Albanac se izdvojio, neće ni da priđe lopati. Alo, zemljak , kažem mu , uhvati se te lopate, nemoj da se praviš blesav. Ja sam profesor filozofije, on će meni, ne pada mi na pamet da kopam. Je li tako, tako je kaže on. Kako se zoveš, Šefki Osmani. E Šefki, sada ćeš da se kupaš. Onako sitnog ga podignem i i bacim u more.
Poslije podne idem kasarnom, opkoli me desetak Albanaca. S nima i profesor filozofije Šefki Osmani koji neće da radi. Što diraš Šefkija, pita jedan od njih. Šta to tebe briga, kažem mu. Onda odjednom nešto protrča pored mene i zvek zavali šamar isptivaču , glava mu se se okrenula. Salih Salihu. Reče im nešto na albanskom, pokupiše se i odoše. Sjednemo nas dvojica ispod čempresa iza kasarne, izvučem flašu viskija iz ratnih rezervi. Pijemo viski, počne polako da skide omote sa svoje ljušture, red po red. Počne da priča. S dvanaest godina počeo da putuje Evropom i švercuje. Oružje, drogu,devize… sve što donosi brz prihod. U svojoj dvadesetoj proživio je više nego pola ljudi za cijeli život. U džepu mu stalno desetak hiljada maraka. Od tada uvijek me pita: Zoran, trebaš pare. Jok, bre, Salihu ne treba bi. Ako treba, znaj da uvijek ima. Jednom mi dođe žena u posjetu , zbrišemo u Dubrovnik. Stalno imam osjećaj da me neko prati. Napravim nagli zaokret u Širokoj ulici kad desetak metara iza mene Salihu. Smije se. Šta radiš. Ništa, pazim na tebe. I tako cijeli vojni rok. Dao sam ti besu jednom, ti si moj brat od sada. Kada sam se razduživao nedostaje mi pola stvari čak i bajonet. Kaže Salihu samo čas. Ubrzo se razdužim, sve na na broju.
Poslije vojske malo- malo pošalju me u Pršitinu iz Beograda da izvještavam. Kraj sedamdesetih, početak osamdesetih. Već se naslućuje da sve ovo neće na dobro. Kada god dođem javim se Salihu. Odvede me uvijek u neku kafanu u kojoj se srpski ne priča. Svi me podozrivo gledaju kada uđem i kažem dobar dan ali kada vide s kim sam ljubazno odgovore. Na srpskom. Ja njemu pričamo o politici, djeci koja rastu, da uskoro odlazim u Ameriku. On meni šta švercuje i uvijek vadi dojč marke, nijedna novčanica manja od hiljadu. Za svaki slučaj ako ti treba. Prije nego što ću da krenem da mi ime i broj čovjeka iz Njujorka da mu se obavezno javim. Zaturim negdje tu cedulju, nađem je slučajno poslije dvije godine. Javim se čovjeku, kažem ko sam, šta radim, ko me uputio na njega. Pozove me da dođem u Bronks. Sjedi u nekoj kafanici. Koliko vidim njegov značaj u albanskoj zajednici je ogroman. Navratim jednom mjesečno ispričamo se. Uoči izbora za gradonačenika Njujorka pozove mene, povedem Sašu Nenadovića, jednog od najboljih jugoslovenskih novinara, nekadašnjeg glavnog urednika Politike koji je nestao u čistkama kada su 1972.godine srušeni srpski tzv liberali. Vratio se u javnost tek poslije petnaest godina, došao za dopisnika u Njujork. Iz čudnog razloga odmah me zavolio, svaki dan bismo satima pričali telefonom. Dođemo Saša i ja, poslije pet minuta u kafanicu uđe Bil Dinkins, kandidat za gradonačelnika Njujorka. Upoznamo se, Dinkins pun zahvalnosti prema Albancima. Tog novembra postao je prvi crni gradonačelnik grada koji nikada ne spava.
Po povratku iz Amerike javim se Salihu , nastavimo druženje.
Jedno vrijeme sam službeno bio u Sarajevu, došao je da me vidi, spavao kod mojih roditelja. Jednom je došao i u našu porodičnu kuću u Neumu. Sljedeće godine me doveo u svoju kuću, upoznao s ocem. U kući je živjelo više od stotinu i pedeset članova porodice. Svako je znao šta mu je posao.
Kada je rat počeo,moja porodica se spakuje i odemo u Ameriku, kasnije u Milano.
Vratim se 1997.godine počnem da se bavim biznisom. Ja i biznis to je klasičan oksimoron jer sam tu bio pravi moron. Ništa nisam znao. Mom partneru padne na pamet da radimo na Kosovu. Pozovem Saliha, odem u Prištinu, nađe nam pouzdane firme u kojima niko ništa ne pita jer znaju da je garantovao za nas, besom.
Posljednji put smo se vidjeli 1998.godine. Dođem u Prištinu, upadnem u sred mirnih demonstracija. Završim na brzinu to šta sam imao, okrećem ključ, nešto krklja u motoru. Dođem do automehaničara, vrti glavom, ne razumije, Drugi isto tako, treći mi zatvori vrata. Pozovem Saliha, dođe za pet minuta, odvede me kod prijatelja u servis. Opravi se to to je bilo, ne pada im na pamet da naplate. Dok oni popravljaju, Salihu mi priča da je ubijen njegov rođak , da s njim ubijeno dosta ljudi , rat samo što nije počeo. Da je on već odavno radi za OVK. Tada sam prvi put čuo tu skraćenicu.
Isprati me do Podujeva. Popijemo piće. Izljubimo. Kaže mi: Besa se ne povlači. Meni si i dalje brat.
Poslije dvije godine saznam da je poginuo tri mjeseca poslije našeg oproštaja.
