Juče smo na portalu Naša Hercegovina objavili priču o prosvjetnom radniku Lazaru Radanu i njegovoj objavi u kojoj je otvorio pitanje uslova u kojima djeca borave u školskim učionicama tokom velikih vrućina.
Samo dan kasnije, iz Osnovne škole „Jovan Jovanović Zmaj“ u Trebinju stigla je vijest da su članovi Školskog odbora obezbijedili sredstva za nabavku i ugradnju klima uređaja u učionicama u kojima borave učenici od prvog do petog razreda.
Da li je Radanova objava uticala na ovu odluku, teško je tvrditi. Ali vremenski slijed je jasan. Pitanje je javno postavljeno, a već narednog dana stigao je konkretan odgovor u jednoj trebinjskoj školi.
„Sve se može, kada se hoće“
Radan se nakon objave škole ponovo oglasio.
„Sve se može, kad se hoće. Još sada da bude i za učenike od šestog do devetog da njih ne diskriminišemo i biće sasvim u redu“, napisao je Radan na svom Fejsbuk profilu.
Njegova poruka je vrlo brzo dobila podršku građana.
„Sve ih treba napomenuti i oni to urade odmah“.
„Bravo Laki, sve pohvale!“.
„Da, ali šta je sa ostalim školama?! Da ako i one dođu na red“.
I upravo tu se priča o jednoj školi pretvara u pitanje za cijeli grad.
Zašto stati na jednoj školi?
Iz Osnovne škole „Jovan Jovanović Zmaj“ saopšteno je da će ugradnja klima uređaja donijeti bolje uslove za boravak i rad najmlađih učenika, tokom toplih, ali i hladnijih dana.
To je konkretna stvar koju djeca mogu osjetiti već u svojoj učionici.
Ali šta je sa učenicima od šestog do devetog razreda?
Šta je sa drugim osnovnim školama u Trebinju?
Ako se u jednoj školi pronašlo rješenje za problem koji se ponavlja iz godine u godinu, da li bi isto pitanje trebalo postaviti i u drugim školama?
Ne mora ovo biti priča o tome ko je kome šta dužan. Možda je mnogo jednostavnije. Ako postoji problem, a postoji mogućnost da se riješi, zašto ga ne riješiti?
Radan je svoje pitanje postavio javno. Škola je dan kasnije objavila konkretnu odluku. Sada ostaje ono najvažnije, da li će ovaj primjer ostati vezan samo za jednu školu ili će postati početak rješavanja istog problema i u drugim učionicama?
Možda je zato njegova rečenica „Sve se može, kad se hoće“ dobila veći smisao od obične objave na društvenoj mreži.
Jer ako se može u jednoj učionici, može li i u drugoj?
Ako može u jednoj školi, može li i u ostalim?
To su pitanja na koja će odgovor dati naredni potezi.
