Ovog jula desi se glupa upala i samo što sam došao pravac Bolnica u Trebinju. Sreća što je nova, dobro opremljena.
Lokacijski ne mogu a da se ne sjetim još jednog druga odlutalog kako bi sam rekao kao nepopravljivi filmofil i veliki ljubitelja vesterna: u vječita lovišta.
Zdravko Čečur, broj 13 šampionske ekipe Bosne. Najbrži centar bivše Jugoslavije. To on kaže, ne ja.
Ljeto, vrelo. Muvam se kroz Stari grad.
U bašti Restorana Kolo sjede Neno Lazarević i Čeča. Došao iz Sarajeva da obiđe Čeču koga je bolest već opako uzela pod svoje. U jednoj stvari Čeča se ne predaje: on im je obavezno tepao. Duple votkice su neizbježne. Vidi me, zove. Šta ću, sjednem drugovi smo decenijama. Ja ne pijem po danu, posljednjih petnaestak godina ni u drugom dijelu dana. Ponekada na slavama, rođendanima… tako to.
Sjednem. Kaže mi Čeča ljupkim glasom zmije naočarke: Hajde pederu, popi jednom piće s mnom. Umalo da padne u nesvijest kada sam od kelnera poručio travaricu. Obradovao se kao malo dijete. Nije prošlo ni deset minuta na naš sto sjedne i sarajevskotrebinjskobeogradski ugostitelj Gabaš, Čolin mlađi brat. Uzme neko vino. Idu ture; dupla votkica, travarica, vino i pivo za Nenu. Prolazi vrijeme, kaže Neno da bi bio red da nešto pojedemo, ubiće nas alkohol. Uzmem bečku, Gabi nešto slično , Neno čorbu i čekamo šta će Čeča.
Gleda kelnera i pita imaju li gulaš. Kelner potvrdi.
Onda Čeča napravi istorijsku narudžbu :
Meni donesi gulaš u najvećoj zdjeli ali kaži kuvaru da izvadi svo meso iz njega. Uz to donesi mi jedno kila hljeba ali neka skinu svu koru, samo sredinu. Dečko otvorio usta ne vjeruje šta čuje.
Kako mislite gulaš bez mesa, usudi se na kraju da upita čovjeka visokog metar i 1.02.
Objašnjenje je odmah stiglo:
Pa kako misliš da jedem meso kada nemam nijedan zub u glavi. Samo ti donesi to što sam rekao pa da polako umačem hljeb u moču od gulaša. Hajde požuri.
Na kraju smo se svi najeli.
Čeča najviše. Onoliko hljeba u saftu od gulaša zasitnije je od neke bečke koju sam jedva savladao.
Sljedeće godine u Tebinje sam došao ranije nego uobičajeno. Bla je godina korone i plašio sam se zabrane putovanja. Zovnem Čeču jedva govori. Spasoje Ignjatić ga obilazi svaki dan donosi hranu. Kao brata rođenog.
Dođem kod njega u dom. Jedva govori. Slab je, malo jede. Gotovo da ne ustaje, uglavnom leži. Drugi dana me zove, bodriji mu glas. Ulazim u sobu a soba puna Čečura. Stigli mu sinovi u posjetu a s njima i bivša supruga. U posljednji čas jer su poslije nekoliko dana zabranili posjete a on nije mogao da izlazi.
Čujem se svaki dan. Po glasu osjećam da se kraj bliži.
Zove me u srijedu. Ćuti, ne može da govori. Pričam i za njega i za sebe, svjestan da nam je to posljednji razgovor.
Umro je sutradan.
Zbog idiotskih propisa nisam mogao da odem na sahranu u Ljubomir. U Vrpolje gdje je porodična grobnica Čečura.
Moj drug Zdravko Čečur.
Čovjek koji je svima valjao osim često sam sebi.
