Moju babu Anicu svi su zvali samo baba.
Kada nevjesta dođe u Hercegovinu u kuću zovu je mlada, onda ostane nevjesta. Kasnije je u selu zovu po mužu. Kada ostare ili muž umre onda joj obično izvedu ime skraćeno od njenog djevojačkog prezimena.
Za razliku od svih Miskunuša, Danilovica, Ćetinica, Kurtuša, Todinica, Tripinica, Mirkovica… moja je Anica uvijek bila i ostala samo Baba.
Šta ovo pišem… nemam pojma.
Učinilo mi se kao zgodan uvod u nešto što dolazi ali sam se zapetljao i sada mi valja naći neki logičan izlaz jer mi mrzi da ovo gore obrišem i počnem od početka.
Ah , da sjetio sam se.
Moj djeda Mr.Tripo T.Kurtovich, državljanim Austrougarske monarhije i United States of America zakoniti suprug gore narečene babe Anice, djevojački Bašić (selo Lug, ZP Popovo polje) je umro kada sam imao nepune dvije godine. Ne sjećam ga se, moj brat je imao samo neke bljeskove u kojima se pojavljivao njegov lik više kao maglena koprena nego kao stvarno sjećanje. Mr.Kurtovich je zajedno s trojicom braće otišao u Jameriku, proveo petnaestak godina, skupio nešto para i u dogovoru s braćom vratio se na dedovinu. Počeo da kupuje zemlju, nakupovalo se podosta zemlje u Popovom polju i onda Kralj Aleksandar agrarnom reformom sve to oduzme. Kasnije mu pozamašan nova propadne zajedno s Austrougarskom. Tako da nisu samo komunisti uzimali. To naravno nema veze s mojom babom iako je imale neke dolare koje su slali djeveri sakrivene u metalnim kuttijama bombona 505 s crtom.
Pošto nam je ostala samo baba je jer majčina majka umrla u Drugom ratu, moj smo brat i ja često se šalili s njom i pričali engleski jer nas je zlotvor od njenog jedinog sina i našeg oca, težak komunista i crvena banda uveliko potpomognut režimskim medijima (moja majka je bila direktor Radio Sarajeva) tjerao da već od četvrte godine učimo mrski kapitalistički jezik uprkos tada vladajućem i široko prihvaćenom mišljenju da će jednog dana Engleska i Amerika biti zemlja proleterska. Bilo je to u doba kada s se pisale čestitke i Bobo je svake godine na ono što su napisali moji roditelji obavezno babi i tetki Sari napisao Happy New Year.
Baba naravno nije razumijevala nijednu riječ. Samo bi nam pokoji put rekla – Šta to pričate, đavoli vas kadili i odmah potom bi utrčala u kuću i prekrstila se pred ikonom Proroka Jeremije i zamolila ga da joj unuke izvede na pravi put. Dakle,moja baba uprkos raširenom vjerovanju da u Šumi trebinjskoj svi govore strane jezike, nije znala nijedan osim svog ali je na tom znala da izrekne neke od najvećih životnih mudrosti koje sam ikada čuo. Bila je pismena ali neobrazovana žena. Kao je svaka hercegovačka starica vukla u genima iskustvo muke preživljavanja u surovim uslovima škrte zemlje i bila tipičan primjer onoga šta je jedan francuski putopisac u 19.vijeku napisao za seljane cijele Šume: da su dostojanstveni i na svoj način gospodstveni, da žive u blistavo čistim kućama kakve nije nigdje drugo i Bosni i Hercegovini viđao.
Moja baba je imala običaj da nam kada padne mrak po svijetlom petrolejke priča neke priče dok smo se mi polako tonuli u san isrpljeni cjelodnevnim avantura po seoskom ataru, jahanja na konja, padanja u drač, čuvanja stoke koju je baba zvala blago, kupanja u lokvama u kojima se poji marva. I danas dok se zavodim u san ponekada čujem njen glas i savjete:
Da ono što želiš sebi poželiš i drugima, da se svakakvi vrazi motaju ljudima oko nogu i sapleću ga ali ako padneš moraš odmah da ustaneš i pomogneš drugima oko sebe koji su pali. Nikuda nećeš stići ako se plašiš ali ćeš zalutati ako ne razmisliš prije nego nešto uradiš. Ne saginji se i ne guraj ruku pod kamen zbog zmija već digni glavu i gledaj jer zmija ima i na drveću kao svugdje u životu. Ne ubijaj mi mrava jer i on je Božije stvorenje, čuvaj se ljudi koji lako pregaze mrave. Još lakše će ljude…
Slušajte svoje babe ili se sjećajte šta su vam govorile
