U priči o Ženskom odbojkaškom klubu Gacko „RD Swisslion“ nema mnogo velikih riječi. Ima hladne dvorane, školskih sala, treninga koji su trajali do kasnih večernjih sati, djevojčica koje su na trening dolazile sa drugaricama iz razreda i generacija koje su jedna drugoj ostavljale loptu, dres i odgovornost. Trideset godina kasnije, ta ista priča stigla je do evropske odbojkaške scene.
Nakon što je domaći tim osvojio Turnir „Trofej Gacka 2026“, održana je svečanost kojom je obilježeno 30 godina rada kluba. Bio je to svojevrstan susret različitih generacija, od prvih djevojčica koje su tek učile osnove igre, do odbojkašica koje danas osvajaju prvenstva BiH.
Sve je počelo bez velikih uslova
Osnivač i prvi trener Zoran Vidaković prisjetio se vremena iz 1995. i 1996. godine, kada je ideja bila jednostavna, okupiti djevojčice, početi raditi i vidjeti dokle će sve to stići.
Radilo se u uslovima koji danas djeluju gotovo nezamislivo. Treninzi su se održavali u hladnoj dvorani i školskim salama, a prema Vidakovićevim sjećanjima, sa djevojčicama se radilo od kasnog poslijepodneva pa sve do 22 ili 23 časa.
Nije tada bilo ni šampionskih ambicija, ni evropskih utakmica. Bilo je važno napraviti početak.
A djevojčice su dolazile zbog odbojke, ali i zbog društva. Nekada ih je iz istog razreda bilo pet ili šest u ekipi. Igralo se, kako su kasnije govorile članice različitih generacija, prije svega iz ljubavi prema sportu i klubu.
Generacije su se smjenjivale, disciplina ostajala
Klub je kroz godine oblikovao više generacija igračica i trenera. Poslije Zorana Vidakovića, važnu ulogu imali su Ivan Maljević, Saša Slijepčević i Goran Koprivica.
Posebno mjesto u sjećanjima nekadašnjih igračica zauzima Ivan Maljević. Govore o velikom strahopoštovanju prema treneru i disciplini koja je, kako su je opisivale, bila gotovo vojnička.
Jedna od anegdota govori o novoj igračici koja je stigla iz Sarajeva i nije znala da se imena i broj trenera moraju znati napamet. Takve priče danas imaju drugačiju težinu. Ono što je tada možda izgledalo strogo, ostalo je kao dio klupske kulture koju su igračice nosile sa sobom.
Maljević je, kako je istaknuto na svečanosti, godinama čekao generaciju koja će napraviti iskorak. Posebno se vodilo računa o tome da starije igračice budu oslonac mlađima, kako bi se znanje i iskustvo prenosili unutar ekipe.
Od Gacka do evropske scene
Među velikim trenucima u istoriji kluba posebno mjesto zauzima osvajanje Kupa BiH 2014. godine u Brčkom, protiv tada favorizovanog Bimal Jedinstva.
Za mnoge igračice to je bio trenutak koji je ostao urezan u pamćenje i zbog njihovih godina. Jedna od njih tada je imala svega 15 godina.
Kasnije su stigli i drugi veliki rezultati. Prvenstvo osvojeno 2023. godine otvorilo je vrata evropskih takmičenja, CEV kupa i kvalifikacija za Ligu šampiona. Ostao je i žal zbog toga što se ekipa nije plasirala u grupnu fazu najjačeg evropskog klupskog takmičenja.
Ali pitanje možda nije samo koliko je još nedostajalo do tog koraka. Koliko je trebalo vremena da jedan klub iz malog hercegovačkog grada uopšte dođe u priliku da o tome razmišlja?
Danas za Gacko znaju i u Evropskoj odbojkaškoj federaciji, a klub je posljednje četiri godine završavao sezonu kao šampion BiH.
Vraćaju se tamo gdje je sve počelo
Posebna priča kluba su igračice koje su se nakon igranja u inostranstvu ili drugim sredinama vraćale u Gacko.
Neke su u međuvremenu postale majke, neke gradile karijere daleko od Hercegovine, ali su se odazivale kada bi stigao poziv da ponovo obuku dres Gacka.
Novi trener Goran Koprivica govorio je o odgovornosti koju je osjećao kada je preuzeo ekipu, ali i o povjerenju koje su mu igračice ukazale. Jedan od pravaca njegovog rada bio je povratak domaćih igračica iz inostranstva, sa ciljem da se zadrži nivo koji je klub godinama gradio.
To nije samo pitanje sastava ekipe. Šta znači kada se igračica koja je otišla iz svog grada jednog dana vrati baš tamo gdje je počela?
Lopta koju treba dohvatiti
Na svečanosti je prikazan film o tri decenije rada kluba. U njemu su se smjenjivala sjećanja igračica, trenera i sportskih radnika, od prvih treninga u hladnim salama do osvojenih trofeja.
Posebna priznanja dobili su nekadašnji predsjednici kluba Branko Perišić i Radoica Antunović, dok je priznanje posthumno dodijeljeno i Maju Staroviću, članu Uprave koji je dao značajan doprinos radu kluba.
Na kraju filma ostala je jednostavna slika, djevojčica koja pokušava da dohvati odbojkašku loptu.
Možda je upravo u toj slici cijela priča Gacka.
Jer prije Sanje Starović i Suzane Šuković, prije Maje Maljević, Ane Gajić, Ivane Radović i Marije Fundup, prije trofeja i evropskih utakmica, postojala je djevojčica koja je samo željela da igra.
I možda je najvažnije pitanje za narednih trideset godina upravo to, hoće li u Gacku i dalje biti neke nove djevojčice koja će pokušavati da dohvati tu loptu?
