Hercegovina je zemlja sa dvije potpuno različite priče. U zapadnoj Hercegovini, autoput Koridora Vc od Čapljine direktno se spaja na granični prelaz Bijača i nastavlja na hrvatski autoput A1. Bez silaska sa autoputa, stanovnik Čapljine, Gruda ili Ljubuškog može se odvesti do bilo kojeg dijela zapadne Evrope.
U istočnoj Hercegovini, stanovnik Trebinja, Bileće ili Nevesinja do Sarajeva putuje magistralnim putem koji se godinama popravlja. Do Srbije ne postoji brza cesta, ali postoje obećanja koja traju dvije decenije.
To nije geografija. To je politika.
Dvojno državljanstvo kao ekonomska strategija
Većina stanovnika zapadne i dijela južne Hercegovine ima hrvatsko državljanstvo. Sa hrvatskim pasošem oni su formalno-pravno građani Evropske unije, sa pravom na slobodno kretanje, rad i studiranje u svim zemljama EU bez ikakvih ograničenja.
Ali to nije samo pitanje pasoša. To je ekonomska strategija koja funkcioniše.
Firme registrovane paralelno u Hrvatskoj i BiH koriste porezne olakšice unutar BiH, a kroz hrvatska sjedišta imaju otvoren i nesmetan pristup jedinstvenom tržištu Evropske unije. Gradovi poput Gruda, Širokog Brijega, Ljubuškog i Čapljine odavno funkcionišu kao ekonomski mostovi između BiH i EU.
Zapadna Hercegovina nije čekala da joj neko donese Evropu. Ona je sama otišla po nju.
Pravni vakuum koji niko ne rješava
Dvojno državljanstvo nosi i drugu stranu. Nepostojanje ugovora o izručenju vlastitih državljana za određena krivična dijela godinama stvara pravni vakuum koji se koristi za izbjegavanje pravnih posljedica. Granica koja ne postoji ekonomski, postoji kada je u pitanju pravosuđe.
To je problem koji niko ozbiljno ne rješava, ni u BiH ni u Hrvatskoj, jer onima koji upravljaju sistemom odgovara da ostane kako jeste.
Šta ovo znači za istočnu Hercegovinu
Dok zapadna Hercegovina koristi svoju poziciju između BiH i EU kao ekonomsku prednost, istočna Hercegovina čeka projekte koji se najavljuju decenijama.
Politički narativi koji vladaju u istočnoj Hercegovini i Republici Srpskoj godinama se zasnivaju na priči o spajanju sa Srbijom kao ideologiji i cilju. Nikome više nije sasvim jasno da li Aleksandar Vučić više voli Republiku Srpsku od Milorada Dodika, ili Dodik više voli Srbiju od Vučića. Obojica se međusobno vole, grle, fotografišu i govore o posebnoj vezi dva naroda.
Ali ta priča ostaje priča.
Ni životno, ni ekonomski, ni infrastrukturno, veza sa Srbijom ne napreduje onim tempom koji bi opravdao svakodnevnu retoriku. Srbija nema autoput do Trebinja. A ljubav između Dodika i Vučića, koliko god bila fotogenična, još nije izgradila ni metar puta prema Istočnoj Hercegovini.
Zapadna Hercegovina nije čekala ideologiju. Uzela je pasoš i otišla.
Lekcija koja se ne uči
Ovo nije poziv da se napusti bilo koji politički kurs ili da se biraju novi saveznici. Ovo je jednostavna činjenica.
Dio Hercegovine koji je infrastrukturno i ekonomski dio evropskog prostora, živi bolje i ima više mogućnosti od dijela koji decenijama čeka projekte i obećanja.
Razlika nije u ljudima. Razlika je u političarima.
I ta razlika se vidi svaki put kada stanovnik istočne Hercegovine krene prema moru. Mora stati na granici, izaći iz automobila, ostaviti otiske prstiju, slikati se, čekati u koloni, i to i kada ulazi i kada izlazi. Svaki put, isti ritual.
Stanovnik zapadne Hercegovine u istom trenutku samo pruži ličnu kartu koju je bez ikakvih problema podigao u najbližem hrvatskom gradu.
Jedni su ćutali i radili. Gradili autoput, otvarali firme, uzimali pasoše i koristili svaku dostupnu prednost. Nisu držali govore o tome koliko vole svoj narod. Jednostavno su radili za njega.
Drugi su pričali. O posebnim vezama, o bratskim narodima, o projektima koji dolaze, o aerodromima koji su samo što nisu gotovi i cestama koje će promijeniti sve. Fotografisali su se, grlili i objavljivali na društvenim mrežama.
A autoput u zapadnoj Hercegovini vozi dalje.
