Dok se dim ovih dana nadvija iznad Trebinja, isto pitanje vraća se zajedno sa svakim novim požarom. Ako je grad dobio sistem koji bi trebalo da vidi dim i plamen prije čovjeka, da li ga je ovog ljeta zaista vidio na vrijeme?
Trebinjski vatrogasci ni ove sezone nisu imali mnogo prilike za odmor. Gase požare, izlaze na teren, bore se sa vjetrom i suvom vegetacijom, dok mještani ponovo gledaju prema brdima i pitaju se hoće li se vatra zaustaviti prije nego što stigne do kuća.
U takvim danima tehnologija zvuči dobro na papiru. Ali kako izgleda kada se taj sistem suoči sa stvarnim požarom?
Sistem je predstavljen kao važan korak
Grad Trebinje je u martu predstavio automatizovani sistem za rano otkrivanje požara. Postavljeni su senzori i PTZ kamere na Leotaru i Humcu, uz najavu da uređaji mogu registrovati dim i požar na velikim udaljenostima i omogućiti bržu reakciju vatrogasaca.
Tada je Srđan Vučinić iz Gradskog operativnog centra 121 rekao da se sistem prati 24 časa dnevno i da se signal o pojavi dima i požara prosljeđuje vatrogascima.
Gradonačelnik Trebinja Mirko Ćurić tada je poručio da je riječ o sistemu na koji se čekalo godinama i da bi trebalo da doprinese smanjenju materijalne štete i rizika po ljudske živote.
Nekoliko mjeseci kasnije, komandir Teritorijalne vatrogasno spasilačke jedinice Trebinje Dejan Kašiković govorio je o njegovom značaju.
„Cilj nije da zamijeni vatrogasce, već da nam omogući da informaciju dobijemo ranije, da budemo bolje pripremljeni i da na teren izađemo prije nego što se mali požar razvije u veliku vatrenu stihiju“, rekao je Kašiković.
Upravo je u tome suština cijele priče. Ne očekuje se da kamera ugasi požar. Očekuje se da ga otkrije dovoljno rano da ljudi mogu da ga ugase.

Ovog ljeta pitanje je koliko je sistem pomogao
A onda je stiglo ljeto.
Dim se ponovo danima širi teritorijom Trebinja, vatrogasci su na terenu, a u pojedinim situacijama pomaže i helikopter.
Možda je sistem zaista otkrio neke požare ranije i spriječio da posljedice budu veće. To ne treba unaprijed isključiti. Ali nisu vidljivi podaci koji bi građanima pokazali koliko je puta sistem registrovao požar, koliko brzo je alarm stigao do operativaca i koliko je vremena zaista ušteđeno?
I još važnije, ako se požari ponavljaju na način koji građani mogu vidjeti golim okom, da li je problem samo u tehnologiji ili se odgovor mora tražiti mnogo šire?
Vatrogasci ne mogu sami riješiti problem
Kašiković je ranije upozorio da ljudski faktor učestvuje u velikom broju požara i apelovao na građane da ne pale biljni otpad bez prijave vatrogasnoj službi.
Tu dolazimo do pitanja koje je mnogo neprijatnije od pitanja da li kamera radi.
Ako neko neodgovorno izazove požar, šta se dešava poslije toga? Koliko brzo se utvrđuje odgovornost? Koliko je efikasna kaznena politika? Da li građanin koji pali vatru tamo gdje ne smije zaista ima razlog da vjeruje da će za takvo ponašanje snositi posljedice?
Piromanija je posebna tema i ne može se svesti na običan nemar. Ali između namjernog izazivanja požara i bezazlenog ljudskog propusta postoji čitav prostor odgovornosti koji bi institucije morale ozbiljnije da popune.
Helikopter ponovo ostaje pitanje
Godinama se u Hercegovini govori o potrebi da helikopter tokom požarne sezone bude bliže terenu, jer kod velikih požara vrijeme često znači razliku između požara koji se može staviti pod kontrolu i vatre koja se širi kilometrima.
Zašto Hercegovina svake godine ponovo ulazi u sezonu požara sa istim pitanjem?
Zašto se o prevenciji govori tek kada se pojavi dim?
I može li se od savremenog sistema za rano otkrivanje očekivati da bude dovoljan ako ostatak sistema nema jednako brz odgovor?
Nije problem priznati da su požari danas sve teži za gašenje i da ni savremena oprema, brojni vatrogasci i helikopteri ne mogu garantovati da će svaka vatra biti zaustavljena na vrijeme. Problem bi bio ako se od građana očekuje da vjeruju tehnologiji, a da pritom nikada ne dobiju odgovor šta je ona konkretno uradila.
Trebinjski vatrogasci će i dalje izlaziti na teren. To su ljudi koji će prvi osjetiti koliko je sistem efikasan.
A građanima možda ostaje najjednostavnije pitanje. Ako kamera vidi dim prije čovjeka, koliko vremena prođe dok pomoć zaista stigne?
