Volim ekscentrične ljude.
Volim ekscentrične umjetnike.
Umjetnik bez daška ekscentričnosti je ljetni dan s malo sunca.
Ima ljudi se rađaju s prirodnim talentom koji se odmah pokaže. Lijepo pjevaju, za malena prikažu dar za slikanje, shvate harmoniju boja prije nego što se opismene, sami smišljaju priče i pjesmice, zabavljaju drugu djecu jer su vješti imitatori, oponašaju zvukove prirode, jednostavno drugačiji su… vispreniji, duhovitiji, brzi u reakcijama, spretno se igraju riješima, bojama, zvukovima.
Sva ta djeca pokazu odmah pomalo ekscentričnosti, ponašanje koje druga djeca ne mogu odmah da razumiju. U površnim analizama tu djecu nazivaju ponekad grubim imenima, nadjenu im grozan nadimak ponajviše u strahu od njihove originalnosti i samosvojnosti koju ne raspoznaju.
Sjećam se jednog ljeta u Dubrovniku. Pozne tinejdžerske godine. Dijete cvijeća, duga kosa, sav u šarenom. Stojim kod Onorfijeve česme i čekam djevojku u koju ću se tog dana zaljubiti. Odozgo s Pila idu dva moja malo starija drugara iz sarajevskih dana. Ogromni šeširi na glavama,šarene čizme na nogama, svi se okreću za njima. Vode nešto na povocima. Dođu do mene. Šetaju ježa. Pravi, bodljikavi, obični jež. Svašta je Stradunom vijekovima prolazilo ali niko nikada do tada nije kamenim pločama šetao ježa.
Jedan od njih je danas svjetski umjetnik, zvijezda konceptualne umjetnosti Braco Dimitrijević. Gradovi svijeta mu daju svoje najljepše građevine da s njih spušta ogromna platna s svojim vizijama. Drugi, Zoran Vukovic od milja zvan Žuti, završio je Likovnu akademiju u Beogradu, postao poznat slikar, profesor i dekan akademije. Umro je mlad.
Dvije godine sam išao u skolu s dva razreda starijom Marinom Abramović. Nikada se nije ničim isticala. Gotovo neprimjetna. Danas je ikona u koju se mnogi zaklinju, drugi je preziru zbog ekscentričnosti i egzibicionizma, treći se prave da je ne primijećuju.
Ako postoji univerzalni uzor ekscentričnosti na vrhu svake liste morali bi se naći Salvador Dali i Albert Ajnštajn. Prvi je plijenio samom svojom originalnom pojavom, ufitiljenim čudnovato oblikovanim brkovima, vladarskim palicama, plaštovima čarobnjaka. Igrao se bojama i formama, njegov nadrealizam i onirizam nadrastao je sve do tada viđeno u protoku vremena. Osim njega samog. Fotografija Alberta Ajnštajna narogušene kose i isplaženog jezika legendarna je gotovo jednako koliko i fotografija mladog Če Gevare. Obje fotografije simboli nesputanosti uma i ideje slobode i danas su prisutne. Mladi ih nose na majicama,muzeji savremene umjetnosti ih izlažu u redovnim postavkama. Albert Ajnštajn je znao da izađe na vodu da satima jedri u danu bez daška vjetra, skupljao opuške s ulice, pokušavao da svog osmogodišnjeg sestrića nauči tajnama eksperimentalne fizike…
Svijet pamti ekscentrične ljude. Svaki na svoj način obilježi vrijeme u kojem je živio, uz umjetnost i nauku o njime kolaju priče koje godinama prerastu u mitove. Hauard Hjuz je pravio avione ,filmove, zaradio ogromne novce, kasnije nikoga nije puštao u svoju blizinu, plašio se bacila. Orson Vels je raspametio Ameriku radio-dramom o dolasku vanzemaljaca u tolikoj mjeri da su ljudi panicno bježali iz domova,trčali ka šumama, skivajući se se od malih zelenih. Pablo Pikaso je ogromne račune po restoranima na početku velike karijere plaćao tako što na tanjiru flomasterom nacrta golubicu, Zuko Džumhur je na moje oči nacrtao sam sebi na golom vratu leptir mašnu kada nisu htjeli da ga puste u dubrovački bar Labirint jer su pravila nalagala da gospoda moraju nositi mašnu.
Ivo Pogorelić je dosegao slavu veoma mlad kada ga je žiri isključio iz završnice prestižnog takmičenja Frederik Šopen u Varšavi. Svirao je van šablona. U znak protesta poznata pijanistica Marta Alegrić je demonstrativno napustila žiri a 21-godišnjeg Ivu proglasila genijem. Alarmi koncertnih agenta i kuća su se upalili. Već sljedeće godine Ivo je održao prvi samostalni recital u kultnoj dvorani Njujorka Karnegi Holu. Počeo je da nastupa s najpoznatijim orkestrima, obišao cijeli svijet, snimao ploče u ogromnim tiražima.
Bio je mlad, visok, lijep kao grijeh. Svirao je đavolski. Svirao je Šopena onako kako ga samo on vidi i čita, ne kako drugi kažu. Bio je ekscentričan do bola. Oženio je svoju profesorku iz Moskve , mnogo stariju od sebe, Alisu Kazeradze i ostao s njom sve do njene smrti 1996.
Jednom godišnje dolazio je u Njujork.Događaj za cijeli Njujork. Imao je svoje obožavaoce kao što imaju rok zvijezde. Izašao bi na binu u besprijekornom crnom fraku i izvodio bravure. Za prvi bis bi na scenu pored crnog Stenveja stavio veliki bijeli balon koji je lelujao pored njegove glave. Nikada nije svirao više od tri bisa. Poslije trećeg uzeo bi balon i izišao. Publika bi ostala petnaestak minuta beznadežno tražeći da je pojavi. Nikada nije.
Jedne od tih godina ambasador SFRJ u UN napravi prijem za Ivu poslije koncerta. Mene je zamolio da ga dovedem s suprugom u predivno zdanje Misije SFRJ na Petoj aveniji. Nikome nije prilazio. Nas pet dopisnika jugoslovenskih novina iz Njujorka je prihvatio. Znao je da cijeni važnost medija. Pričao je s nama, svaki čas bi ga neko prekidao da ga pozdravi. Bez riječi bi se pozdravio, odmah okretao glavu prema nama nastavljajući priču. Ambasador dođe do nas, predstavi se Ivi i njegovoj supruzi. Počne svoju opširnu i delikatnu diplomatsku priču o tome kako je Ivin nastup velika stvar za našu zemlju, za pokret nesvrstanih, za ugled, prestiž, kako Ivo svojom muzikom šalje poruke mira i ljubavi. I tako bar petnaest minuta. U trenutku kada je ambasador uzimao dah za novi panegirik Ivo ga blago prekinu, pogleda s ljubaznim osmijehom i reče :
– Hoćete li, molim vas vas, bitil ljubazni da mojoj supruzi donesete čašu vode!
Eto i zato volim eskcentrike.
