Dejan Cukić, proslavljeni srpski rok muzičar, novinar i prevodilac, nosi u sebi priču koja se pamti cijeli život. Priču koju ispriča sa osmijehom, ali koja nosi težinu kakvu malo koje porodično sjećanje ima.
Priču o dedi Risti iz Ljubinja koji je zakasnio na Titanik.
Klinac koji je otišao u Ameriku 1904.
Deda Risto bio je iz Ljubinja u Hercegovini. Godine 1904, sa svega 19 godina, priključio se talasu ekonomskih migranata koji su s početka vijeka krenuli prema Americi u potrazi za boljim životom.
Nije bio usamljen. Hercegovina je tih godina bila zemlja iz koje su mladi odlazili masovno. Bijeda, neimaština, austrougarska uprava koja nije donosila prosperit, sve je to tjeralo mlade Hercegovce prema brodovima koji su plovili prema Novom svijetu. Iz Ljubinja, Bileće, Trebinja, Nevesinja, Gacka, odlazili su u grupama i pojеdinačno, nosili u džepu malo novca i puno nade.
Risto je otišao, radio, štedio i napredovao. Do 1912. godine stekao je dovoljno imetka da se može vratiti kući, posjetiti roditelje i pohvaliti se što mu je uspjelo.
Mjesec dana u Ljubinju i brodska karta za Titanik
Vratio se u Ljubinje. Bio je tu mjesec dana. Posjeta roditeljima, susreti sa komšijama, priče o Americi koja je u mašti svih koji nisu otišli izgledala kao zemlja beskrajnih mogućnosti.
I hvalio se. Hvalio se onako kako se hvali čovjek koji je uspio.
Vraća se u Ameriku, rekao je svima, najvećim čudom na svijetu. Brodom koji se zove Titanik.
Krenuo je iz Dubrovnika brodom do Engleske, odakle je trebao ukrcati se na Titanik i otploviti prema Americi. Ali uhvatila ga je oluja. Brod je kasnio. Risto je stigao u Englesku, ali Titanik je već isplovio.
Nervirao se. Ljutio se zbog zakašnjenja. Nije znao da mu to kašnjenje spašava život.
Titanik je potonuo 15. aprila 1912. godine. Poginulo je više od 1.500 ljudi.
Priča koja se prenosi s koljena na koljeno
Dejan Cukić ovu priču ispriča svaki put sa osmijehom, ali i sa dubokim razumijevanjem onoga što ona znači.
“Uvijek se sjetim te priče kada mi se u životu desi nešto nepredviđeno što me poremeti u planovima. Zaista nikad ne znaš zašto je to dobro”, kaže Cukić.
Da Risto nije zakasnio, ne bi bilo ni Dejana Cukića. Ne bi bilo ni pjesama koje i danas kruže radio stanicama. Ne bi bilo ni prevoda kultnih autora rokenrola koje Cukić svake godine donosi srpskoj publici.
Oluja koja je zadržala brod bila je razlog zbog kojeg je jedna porodica opstala.
Hercegovina i Amerika s početka vijeka
Risto nije bio usamljeni primjer. Talasi ekonomskih migranata iz Hercegovine prema Americi s početka 20. vijeka bili su masovna pojava koja je ostavila dubok trag u ovom kraju.
Iz svakog sela odlazili su mladići koji su tražili ono što kod kuće nisu mogli naći. Mnogi su se vratili s imetkom, poput Riste. Mnogi su ostali zauvijek. Mnogi su osnovali porodice s obje strane okeana, i u Hercegovina i u Americi istovremeno.
Iz tog perioda ostale su brojne anegdote. O prvim Hercegovcima koji su ugledali nebodere. O onima koji nisu govorili engleski ali su naučili raditi svaki posao koji im je ponuđen. O Amerikancima koji nisu mogli izgovoriti hercegovačka prezimena. O pismima koja su putovala sedmicama između Ljubinja i Čikaga, između Bileće i Pitsburga…
I o Risti iz Ljubinja koji je zakasnio na Titanik i koji nije znao zašto je to dobro.
Sada znamo.
