Požari su ugašeni. Trebinje i njegovi građani danima su bili u dimu koji je sve izgledao kao iz horor filma. Šteta je učinjena, ali ono najvažnije, ljudski životi su sačuvani.
Za to zasluga ide trebinjskim vatrogascima koji su odradili ogroman posao, danonoćno i nadljudskim naporima, uz pomoć kolega iz cijelog regiona. Niko neće postavljati pitanja o njihovom radu. Oni su odgovorili na sve što se od njih tražilo i više od toga.
Ali kada se vatra ugasi, počinje drugi posao. Analiza. Pitanja. I, ako ima volje, promjene.
Kanaderi koji nisu stigli jer ih niko nije pozvao
Na Ivanici, komandir vatrogasaca iz Dubrovnika Ivica Simović gledao je kako se vatra širi i čekao poziv koji nije stigao.
„Prema mojim informacijama, nisu podnijeli zahtjev ni s jedne strane u BiH, pa naši kanaderi ne mogu djelovati. To nije uobičajeno, pogotovo kod ovakvih požara. Trebalo bi reagovati ranije“, rekao je Simović.
Hrvatska je bila tu. Kanaderi su bili dostupni. Trebalo je samo poslati zahtjev.
Zahtjev nije stigao.
Zbog čega nije stigao, ko je bio odgovoran za to i zašto se nije reagovalo ranije, to su pitanja koja zaslužuju ozbiljan odgovor. Ne zbog toga da bi se neko kaznio, nego da se ista greška ne ponovi sljedećeg ljeta.
Depolitizacija koja mora početi
Ono što se pokazalo u ovim požarima nije samo pitanje opreme i kapaciteta. To je i pitanje sistema koji iza svega stoji.
Vatrogasne i spasilačke organizacije, civilna zaštita, lokalne službe za vanredne situacije, sve te institucije u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini odavno su postale dijelovi stranačke raspodjele. Na čelo dolaze partijski vojnici, a ne profesionalci. Planovi se prave da bi se ispunila forma, a ne da bi bili od koristi kada zatreba.
Trebinje ima odlične vatrogasce. To je poznato i to je dokazano ovog ljeta. Ali česte promjene komandira po stranačkoj raspodjeli i mijenjanje načina rada nešto je što potkopava i najsposobnije ljude.
Civilna zaštita mora biti potpuno depolitizovana, od vrha do dna. Ne može politika postavljati ljude koji će odlučivati kome i kako dijeliti opremu, a onda isti ti ljudi slušati stranačka uputstva umjesto da rade ono za šta su postavljeni.
Policija koja piše apele
Tu je i pitanje otkrivanja ko pali požare. Svake godine gori. Svake godine policija objavljuje apele da se ne pale požari na otvorenom.
Nismo čuli da je neko uhapšen. Nismo čuli da je neko rigorozno kažnjen.
Ako imamo ovoliko požara svake godine, a kaznena politika je ovakva kakva je, onda apeli nemaju nikakve svrhe. Neka policija nastavi pisati apele, ali neka neko od nadležnih objasni zašto sistem otkrivanja i kažnjavanja počinilaca požara ne funkcioniše.
Solidarnost koja jeste bila
Grad Trebinje uputio je zahvalnost dugačkom spisku onih koji su pomogli. Vatrogasci iz Istočnog Sarajeva, Doboja, Zvornika, Herceg Novog, Čapljine i Neuma. Gradonačelnik Nikšića i Manastir Ostrog sa auto-cisternom za pitku vodu. Oružane snage BiH. Helikopteri MUP-a RS. Gradonačlnik i avion iz Mostara sa pilotom iz Južne Afrike i vodom iz Dubrovnika.
Ta solidarnost bila je stvarna i bila je potrebna. I pokazala je da u trenutku krize granice nestaju.
Ali pokazala je i nešto drugo. Da Trebinje i Hercegovina nisu imali dovoljno vlastitih kapaciteta. Da su zavisili od dobre volje susjednih gradova i zemalja. Da sistem koji bi trebao da funkcioniše i bez te dobre volje, nije funkcionisao onako kako treba.
Što se mora uraditi do sljedećeg ljeta
Sljedeće ljeto dolazi. I požari će doći s njim.
Pitanje nije da li se može spriječiti svaki požar. Razvijene i daleko bolje opremljene države ne mogu se nositi s vatrom kada se otme kontroli. To je realnost.
Ali pitanje jeste da li se može bolje organizovati odgovor. Da li se može osigurati da zahtjev za kanadere stigne na vrijeme. Da li se mogu depolitizovati službe koje su u pitanju. Da li se može uvesti kaznena politika koja će odvratiti one koji pale.
To nisu nemoguće stvari. To su organizacione i političke odluke koje neko mora donijeti.
Trebinjski vatrogasci odradili su sve što su mogli. Sada je red na onima koji odlučuju.
