Žika Misita iz Starog grada poznat je svim Trebinjcima. Malo ko, međutim, zna priču o Žiki i mačoru, priču koja ga je pokazala onakvim kakvog ga komšije odavno poznaju.
Prije nekoliko mjeseci Žika je išao ulicama svog grada i na asfaltu ugledao malog mačora kojeg je udario automobil. Ležao je i umirao. Noga i rep bili su mu smrskani. Mnogi su, vjerovatno, prošli pored njega. Žika nije mogao.
Podigao ga je i krenuo tražiti pomoć.
Vrijeme nije bilo na njihovoj strani
Zvao je sve veterinare u gradu. Odgovor je bio isti: spasiti ga može samo amputacija noge i repa, ali vremena je malo. Takva operacija u Hercegovini se ne radi. Klinike postoje u Kotoru i Sarajevu.
Mnogi bi tu stali. Žika je samo odabrao bliži grad. Pozvao je veterinara u Kotoru, dogovorio da ujutro dođe sa mačkom i krenuo na put.
Granica i jedna molba
Na granici BiH sa Crnom Gorom tražili su papire.
“Bio sam iznenađen što im trebaju papiri. Nisam ni znao. Rekao sam da mačak umire, da ga vodim kod veterinara, i nekako sam ih uspio zamoliti da me puste. Jedva su to učinili. Na granici Crne Gore nisu me ništa pitali i bilo im je simpatično”, priča Misita.
Ponekad je dovoljno reći istinu i ostati ljudski, pa se i granica malo odškrine.
Sat vremena u Kotoru
U Kotoru je zbog praznika, prvog radnog dana, bila gužva. U čekaonici je Žika sreo i čovjeka iz Bileće, koji je na operaciju doveo psa lutalicu. Dva nepoznata čovjeka, iz dva grada, sa istim razlogom.
“Ušao sam kod doktora, rekao mi je da mora ranije zakazane da pregleda i da dođem za sat vremena. Došao sam tako, i on je uzeo mačka i operisao nekih 60 minuta.”
Mačor je ostao bez noge i repa, ali živ. Kada mu je veterinar rekao da je sve prošlo uspješno, Žikinoj sreći nije bilo kraja. Previjanja i njegu rana nastavio je kod jednog trebinjskog veterinara.
“Ne mogu reći kakav je to osjećaj”, priča Žika sa osmijehom.
Za liječenje je izdvojio više od hiljadu maraka.
“Ma kakav novac, to je najmanje bitno. Drago mi je što je sve završeno na najbolji mogući način.”
Mačor koji trči Žiki u susret
Danas mačor živi u Starom gradu. Zimi redovno dolazi po obrok, a ljeti najviše vremena provodi u hladovini oko ljetne bašte „White bara“, gdje ga svi paze kao Žikinog mačka. Bijel kao snijeg i na tri noge se šepuri po svojoj teritoriji. Čim ugleda Žiku, potrči mu u susret da se javi.
Jednom ga nije bilo deset dana, a Žika nije krio zabrinutost. Kaže da je trenutak kada mu je komšija javio da se mačak vratio bio onaj kada je odahnuo.
Dobrota koja se ne računa
Ljudi koji vole životinje, vole i ljude. Čovjek koji se zaustavi pored povrijeđene životinje, vjerovatno će se zaustaviti i pored povrijeđenog čovjeka.
Živimo u vremenu u kojem smo sve otuđeniji. Često prolazimo jedni pored drugih, a nekada nismo u stanju pomoći ni čovjeku kojem je pomoć potrebna. Zato nas ovakve priče iznenade, a iznenade nas jer ih je malo i jer nas podsjete šta bismo mogli biti.
Oni koji Žiku bolje poznaju kažu da ih ova priča nije iznenadila. On je čovjek koji važi za dobrog komšiju, uvijek pri ruci u svakoj situaciji.
A zajednica koja ima ovakve komšije nije izgubila ono najvažnije.
