Krajem februara, kada je nivo akumulacije Bilećkog jezera dostigao oko 400 metara nadmorske visine, u Hidroelektrane na Trebišnjici razmatrana je mogućnost ispuštanja vode zbog bezbjednosti Trebinja i područja nizvodno od akumulacije. Voda, međutim, nije ispuštena.
Nekoliko mjeseci kasnije, upravo ta odluka predstavljena je kao dobar poslovni potez. Izvršni direktor za proizvodnju i tehničke poslove HET-a Ilija Tamindžija rekao je da se odluka pokazala ispravnom.
„Tada smo rizikovali, ali smo, kako se ispostavilo, donijeli dobru odluku. Nismo ispustili ni kap vode“, rekao je Tamindžija.
Rečenica je prošla gotovo neprimijećeno. Možda zato što je u javnosti ostala u sjenci drugih tema, a možda i zato što je predstavljena kao još jedan podatak o uspješnom upravljanju hidroenergetskim sistemom.
Ali, šta zapravo znači kada odgovorni čovjek kaže da se u jednom trenutku „rizikovalo“ sa nivoom akumulacije iznad Trebinja?
Gdje prestaje poslovna procjena, a počinje pitanje bezbjednosti?
Bivši radnici HET-a, sa kojima smo razgovarali, smatraju da se ova izjava ne bi smjela posmatrati samo kroz prizmu proizvodnje električne energije i poslovnog rezultata.
Njihova zabrinutost nije vezana za to da li je voda na kraju ostala u akumulaciji, već za samu formulaciju da je postojalo svjesno rizikovanje.
Prema njihovom tumačenju, sistem kojim se upravlja akumulacijom iznad Trebinja ne bi smio počivati na odluci da se bezbjednost grada i stanovništva dovede u pitanje radi očekivanog poslovnog efekta.
Upravo tu se otvara pitanje koje bi, prije svega, trebalo da dobije stručan odgovor. Ko je donio odluku da se voda ne ispušta? Na osnovu kojih procjena? Ko je procijenio rizik? Da li je postojao pisani plan i ko je za njega odgovarao?
I najvažnije, šta se podrazumijeva pod riječju „rizik“ kada se govori o akumulaciji čiji eventualni problem ne bi bio samo poslovno pitanje HET-a, već pitanje bezbjednosti ljudi nizvodno?
Ako je odluka bila dobra, može li se objasniti kako je donesena?
Moguće je da je procjena bila stručna i da je nivo vode pažljivo praćen. Moguće je i da su svi rizici bili poznati, procijenjeni i prihvaćeni u okviru pravila koja važe za upravljanje ovakvim sistemom.
Ali, ako je tako, zašto javnost ne bi dobila jasno objašnjenje?
U slučaju Bilećkog jezera nije riječ samo o vodi i proizvodnji struje. Iza brane i akumulacije nalazi se grad, nalaze se kuće, putevi, ljudi i svakodnevni život.
Zato bi bilo važno da se javnosti objasni šta je Tamindžija konkretno mislio kada je rekao da se „rizikovalo“.
Bivši radnici sa kojima smo razgovarali smatraju da bi, ukoliko je zaista postojala odluka kojom je svjesno ugrožena bezbjednost stanovništva, odgovornost morala biti utvrđena kroz institucije. To, međutim, nije isto što i tvrdnja da je krivično djelo počinjeno. Za takvu ocjenu potrebne su činjenice, dokumentacija i postupak nadležnih organa.
Možda je odluka bila potpuno opravdana. Možda je upravo zahvaljujući stručnim procjenama bilo moguće zadržati vodu i istovremeno sačuvati bezbjednost sistema.
Ali ako je to slučaj, zar nije najvažnije da građani Trebinja znaju ko je donio odluku, na osnovu čega i šta je tačno značilo „rizikovati“?
Jer kada se govori o vodi iznad grada, pitanje nije samo koliko je megavata proizvedeno i koliko je vode ostalo u jezeru.
Pitanje je i koliko povjerenja građani mogu imati u ljude koji odlučuju šta će se sa tom vodom dogoditi onda kada nivo akumulacije postane pitanje bezbjednosti.
Preuzimanje dijelova teksta ili teksta u cjelini je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu nasahercegovina.com
