Priča o ekspediciji Kazbek–Elbrus, koja je šestočlanoj grupi hercegovačkih planinara donijela nezaboravno iskustvo, a samo nekoliko sati kasnije donijela vijest koja ih je slomila iznutra. Hercegovački planinari se vratili sa Elbrusa, ali radost povratka zasjenjuje tuga za kolegama iz Zenice
Susret koji je prethodio tragediji
Na Elbrusu, najvišem vrhu Evrope visinom od 5.642 metra, hercegovački planinari upoznali su ekipu Planinarskog društva Vedro iz Zenice. Druženje je bilo spontano i toplo, onakvo kakvo biva između planinara koji se sreću na velikim visinama.
„S njima smo se zezali klasično, planinarski sleng. Njihov kombi ima registraciju 333, naš isto 333, pa smo se šalili na taj račun. Dogovorili smo se da ćemo se družiti prije i poslije uspona“, priča Vladeta Dragojević za radio Bileću.
Jedina razlika bila je u tome kada će krenuti na uspon. Hercegovačka ekipa odlučila je da krene oko devet do deset uveče zbog najavljenog pogoršanja vremena. Zeničani su rekli da idu u jedan sat.
Ta razlika u satima bila je presudna.
Elbrus u najgorem izdanju
Vladeta opisuje ono što ih je dočekalo na planini.
„Do oko 4.700 metara uslovi su bili dobri, a onda je odjednom počeo strahovit vjetar. Nije padao snijeg, već je vjetar nosio sitne čestice preko planine i stvarao mećavu. Osjećaj je bio kao da vas neko neprestano zasipa ledom. Temperatura je bila oko minus 15 stepeni, ali je zbog vjetra subjektivni osjećaj bio i do minus 35“, kaže on.
Na visini od oko 5.100 metara Vladeta je odlučio da prekine uspon i ratrakom se vrati u planinarski dom. Ostatak njegove ekipe nastavio je ka vrhu, udruživši se sa grupom ruskih vojnika, ali su se i oni morali okrenuti na 5.400 metara kada je pala gusta magla.
„Jedva su vidjeli put nazad. Uzeli su ratrak nazad i spustili se u dom negdje oko šest ujutro. Bio sam jako sretan kad sam ih vidio, jer sam mislio da ih više nikad neću vidjeti. U trenutku kada sam se ja spustio u dom, već je bila magla da se ništa nije vidjelo, čak ni WC koji je na sedam do osam metara udaljenosti. Sve je bilo bijelo, nije se znalo gdje je nebo, gdje je zemlja“, prisjeća se Vladeta.
Vijest koja je slomila sve
Narednog jutra hercegovački planinari krenuli su nazad prema Gruziji. Vijest koja ih je dočekala bila je teška.
„Probudile su nas ruske vijesti da je na Elbrusu stradalo pet državljana Bosne i Hercegovine. Odmah smo posumnjali da je riječ o ekipi iz Zenice, jer su javili da je grupa brojala sedam ljudi. Bilo nam je nevjerovatno teško kada smo shvatili da su to ljudi sa kojima smo samo nekoliko časova ranije razgovarali i sa kojima smo se često družili na ekspedicijama“, kaže Dragojević.
„Samo nekoliko časova ranije stajali smo zajedno, razgovarali, šalili se i dogovarali da se vidimo nakon uspona. Zato nas je ova tragedija posebno pogodila. Planina uvijek podsjeti koliko je moćna i nepredvidiva i koliko je važno na vrijeme donijeti odluku da se odustane, jer vrh će uvijek čekati, a ljudski život nema cijenu“, poručio je Vladeta.
Kazbek, aklimatizacija i iskustvo koje se pamti
Ekspedicija šestočlane hercegovačke ekipe počela je usponom na Kazbek visine 5.054 metra, koji je služio kao aklimatizacija za Elbrus.
„Kazbek smo ispeli i vratili se za ukupno 42 časa, bez značajnije aklimatizacije. To je ostavilo posljedice na organizam. Imali smo mučninu, slabost i druge simptome visinske bolesti. Međutim, uspjeli smo da se popnemo na vrh i uživali smo u prelijepim pogledima na Elbrus, čitav Kavkaz i dubinu ruskih stepa. Sve u svemu, prelijepo iskustvo“, priča Vladeta.
Hercegovačku ekspediciju, pored Vladete Dragojevića iz PD Koritnik iz Bileće, činili su i planinari iz Planinarskog društva Volujak iz Gacka i PD Vučji zub iz Trebinja.
Vrh će uvijek čekati
Odluka da odustanu od završnog uspona možda im je uskratila fotografiju sa krova Evrope. Ali sačuvala im je živote.
Petoro planinara iz Zenice tu odluku nisu donijeli na vrijeme. Ili su je donijeli prekasno.
„Planina uvijek ima posljednju riječ i ta snaga mora se poštovati. Vrh će uvijek čekati. Najvažnije je da se sa svake planine vratite kući“, zaključio je Dragojević.
Oni iz Bileće, Gacka i Trebinja vratili su se.
