Bake žive u gradovima, na Selima su samo i jedino babe. Niko ih ne zove baka.
Imao sam samo jednu babu i jednog djeda. Majka moje majke je umrla onog rata. Živjeli su u Pofalićima u Željezničkoj koloniji jer je moj djed Savo bio namještenik Željeznica Kraljevine Jugoslavije. Tokom tog rata umrli su još kao djeca i moj ujak Milan i tetka Janja.
Otac mog oca je umro kada sam imao manje od dvije godine i ne pamtim ga.
Obje moje babe kao i djedovi su Hercegovci. Moje baba po majci se zvala Stana , došla je iz kuće Kurilića, moja baba po ocu se zvala Anica, došla je od Bašića, selo Lug.
Moja baba Anica je obukla crninu kada je umro moj djed 1950.godine i nije je skinula do smrti dvadeset i pet godina kasnije.
Kod babe bih obično išao u julu. Od Trebinja do Huma pa onda trasom pruge ka Dubrovniku. Kada bismo brat i ja stigli do sela prvo bismo predahnuli kod prelijepe male crkve posvećene Proroku Jeremiji, koju su Kurtovići podigli 1939. godine. Gledao bih gore ka selu na niz kamenih kuća ispod brda Čula i kroz lelujavu izmaglicu topline koju hercegovački ljuti krš isijava vidio bih svoju babu kako stoji ispred kuće. Iz daljine me uvijek podsjećala na crnu slovo ispalo iz crkvenog kalendara.
Moja baba nas je dočekivala s časom hladne vode i kockom šećera. Nije širila ruke, nije gugutala kao gradske bake i nekako kao da je skretala obraz kada sam htio da je poljubim pa su moje usne obično završavale na njenoj crnoj marami. Moja baba bi meni i bratu ispekla veliki krompir, isijekla ga na pola. Svako bi dobio polutku s komadom sira i pršutom koji je moja baba čuvala za nas i za slavu 14.maja.
Hercegovina je surova ali raskošno lijepa u toj svojoj surovosti. U selo moje babe i mog djeda zemlja se donosila u džakovima da se naspe na goli kamen i tako napravi vrt. Iz te posne zemlje seljani su vadili krtolu i raštan. Gajila se loza i duvan koji je moj djeda, kao i drugi iz sela, predavao devedeset odsto drzavi, uzimao za sebe propisanih deset a preostalih dvadeset od 120 odsto krijumačario krijući se od filansa.
Kada mlada dođe u kuću u Trebinjskoj šumi svi je zovu Nevjesta. Kada za dvadesetak godina dođe nevjesta kojoj je Nevjesta svekrva onda Nevjesta dobije drugo ime. Obično po djevojačkom prezimenu ili muževljevom imenu. Moja baba je uvijek bila samo Baba.
Babe u tom kršu su mučenice koja rade cijeli zivot. Rano ostare i dugo žive tako stare. Kopaju zemlju, beru duvan , nižu ga na prutove da se suši, sijeku drva , nose ih u naramcima većim od njih, vuku vodu u ćuturulima iz čatranja. Rađaju djecu. Kuvaju jela, peru veš ,čiste kuću, prave sir škripavac, prijesnac, za slavu prave kolače šape, bučkaju maslenicu, pale vatru u odžaku, hrane marvu…
U teškom seoskom zivotu nema mjesta za nježne riječi i ljubakanje unučadi. Te jedine autentične žene u crnom drugačije to pokazuje. Kada se popnem na krov moja baba se odmah prekrsti pred ikonom i kandilom i izađe iz kuće. Ona ne kaže „pašćeš srce moje, siđi ljubi te bakica“‘. Moja baba kaže „siđi dolje đavoli te kadili“ ali ta ljutnja ja samo fasada njenih pravih osjećanja. Kada padnem s babinog konja u drač i vratim se pun bodlji moja baba nešto romori i ruži u pola glasa ali svojim krvrgavim, žuljevitom ,od života i rada ogrubjelim prstima vadi trnje vještije od najpreciznijeg hirurga. Kada legnem i zanosim se u prvi san moja baba se popne u sobu, stavi čašu vode pored mog kreveta i misleći da spavam krišom me nježno me pomiluje po glavi. Kada pođemo od nje moja baba nesto šuška po limenim kutijama bombona 505 koje koristi kao sef i ćušne meni i bratu nešto para.
Kada je bio posljednji rat unučad nečijih baka su u posvemašnjem ludilu srušili i zapalili kuću moga djede i moje babe. Srušili su i crkvu. Spomenike moga djeda i moje babe nisu dirali ali su srušili kamene krstove na grobovima mog pradjeda i prababe. Kada je ludilo prošlo otišli su kućama svojim bakama i babama.
