Rano ujutru, dok se tezge tek postavljaju, žena na trebinjskoj pijaci slaže gomilu paradajza u redove, jedan pored drugog, kao da ih broji. Neće se predstaviti imenom, kaže samo da ovdje prodaje već dugi niz godina, po vrućini, po kiši, po vjetru koji zna da obori i suncobran i nadu da će se dan isplatiti. Sada, kaže, priča se da će neko doći i pitati odakle joj roba.
Nova komisija na gradskoj pijaci
Gradska uprava Trebinje formirala je komisiju čiji je zadatak da utvrđuje porijeklo poljoprivredno-prehrambenih proizvoda koji se prodaju na pijaci. Cilj je, kako stoji u obrazloženju, zaštita domaćih proizvođača i sprečavanje da se uvozna roba prodaje pod oznakom domaće. Na tezgama će uskoro biti postavljene deklaracijske table sa podacima o proizvodu i tačnom porijeklu, kako bi kupci znali šta zaista kupuju.
Komisiju čine tržišni inspektor, predstavnici Gradske uprave, kao i predstavnici lokalnih proizvođača, pčelara, vinara i proizvođača maslinovog ulja. Prva kontrola u punom sastavu obavljena je prije dva dana, a najavljeno je da će se ubuduće sprovoditi dva puta sedmično. Podsjeća se i da je prodaja akcizne robe, poput duvanskih proizvoda i alkoholnih pića, na pijaci zabranjena, kao i da roba kraćeg roka trajanja, meso, mlijeko i mliječni proizvodi, mora biti izložena isključivo u zatvorenoj tržnici.
Šta ostaje van kontrole
Na papiru, mjera zvuči kao briga o potrošaču i o domaćem proizvođaču. Niko na pijaci to i ne osporava. Ali pitanje koje se samo nameće jeste zašto se briga o zaštiti građana zaustavlja upravo na granicama pijace.
Isti građani koji će sada čitati deklaracije o porijeklu paradajza, svakog mjeseca plaćaju račun za mobilnu telefoniju čije cijene godinama rastu bez vidljivog razloga. Isti ti ljudi sipaju gorivo koje je u Trebinju, prema više dostupnih poređenja, među najskupljim u Republici Srpskoj, iako grad nije udaljeniji od velikih naftnih terminala nego ostatak regije. Vinogradari u okolini Trebinja godinama upozoravaju da uvozno grožđe stiže na tržište po cijeni koja domaću proizvodnju čini gotovo neisplativom, a subvencija koja bi to ublažila i dalje nema.
Da li bi ista energija uložena u kontrolu porijekla luka i paprike mogla da se usmjeri i na ta pitanja, ostaje otvoreno.
Pijaca kao ogledalo grada
Trgovci na pijaci prema riječima prodavačice, uglavnom su ljudi koji nemaju drugi izvor prihoda. Nisu veliki sistemi, nisu monopoli, samo ljudi sa tezgama. Dio njih vjerovatno griješi kad robu predstavlja kao domaću, a nije. To se može i treba kontrolisati. Ali ostaje pitanje razmjera, da li je dvadesetak sitnih prodavaca zaista najveći problem koji Trebinje danas ima, ili je lakše kontrolisati njih nego pokrenuti pitanja koja bi zahtijevala mnogo više hrabrosti.
Grad je, uzgred, u posljednjih nekoliko mjeseci imao i binu usred pijace koja je stajala mjesecima prije nego što je uklonjena, i prostor koji bi, po riječima stanovnika, mogao biti čistiji nego što jeste. Možda bi i to bilo mjesto za prvi korak.
Za sada, žena na pijaci samo slaže paradajz dalje, red po red, i čeka da vidi šta će deklaracijska tabla zaista promijeniti, za nju, i za grad.
