U uređenim državama građani često ne znaju imena svojih ministara, gradonačelnika, poslanika… Ne zato što ih ne zanima, nego zato što sistem radi, a odgovornost postoji. Ko nosi odgovornost, snosi i posljedice. Zato imena nisu važna.
Kod nas je suprotno. Glavna tema medija i javnosti ovih dana jeste šta se dešava u SDS-u, ko će biti u skupštinskoj većini i ko će biti novi predsjednik Vlade. O tome šta bi bilo dobro za sve nas, ni riječi. Niti koga to zanima.
Vjerovali ili ne
Ono što je negdje skandal, kod nas je normalno. Za rubriku “vjerovali ili ne” može poslužiti gotovo sve: da se ništa loše urađeno ne kažnjava, da odgovornost ne postoji, da onaj ko pogriješi najčešće prođe bez posljedica.
A kada se to desi, često se može čuti: “Dobro se snašao. I ti bi da si na njegovom mjestu“.” Uvijek je tako bilo“.
Zato smo tu gdje jesmo. I zato nam se servira primitivizam, koji je postao sastavni dio svakog dijela društva.
Šalter
Prije nekoliko godina jedna starija žena, penzionisani prosvjetni radnik, profesorica književnosti, čekala je u redu u jednom od naših gradova. Imala je svoj redni broj, ali su je mnogi preskakali. Poslije dugog čekanja došao je i njen red.
Iza šaltera je sjedila mlada, lijepo obučena žena. Na pitanje “može li”, dobila je odgovor: “Ne mere.”
Profesorica je samo zatražila svoje papire nazad i glasno poručila:
“Čitav život se borim protiv ‘ne more’, a sada je stiglo do ‘ne mere’. Hvala i doviđenja.”
Otišla je. Sutradan je neko iz njene porodice došao da završi papirologiju.
Ta scena govori više od mnogih analiza. Primitivizam ne dolazi samo sa govornica i bilborda. Dolazi i sa šaltera, tiho, bez posljedica, jer niko ne odgovara ni za ton, ni za jezik, ni za red.
