Istorijska suša ove godine spustila je nivo Bilećkog jezera na najniži nivo u posljednjih nekoliko decenija. I tamo gdje je godinama bila samo mirna površina, počeli su se pojavljivati kameni zidovi, temelji i krovovi kuća…
Miruše su se vratile. Barem djelimično. Barem na kratko.
Potapanje koje je promijenilo sve
Godine 1964, izgradnjom brane Grnčarevo, nastala je najveća vještačka akumulacija na Balkanu, Bilećko jezero. Plodne njive, crkve, čatrnje, kuće, cio jedan način života nestao je pod vodom.
Iz sela Miruše tada je iseljeno između 27 i 30 domaćinstava. Aleksići, Kecojevići, Jaramazi, Šekerići, porodice koje su tu živjele generacijama, morale su uzeti ono što mogu ponijeti i krenuti.
Blagoje Kecojević, jedan od svjedoka tog vremena, prisjeća se.
“Kuknjava! Nije to lako. A pogotovo poslije kad se željeznica ukinula, onda je baš došlo do… eto.”
Željeznica Trebinje–Bileća–Nikšić bila je arterija koja je ovaj kraj vezivala za svijet. Mladi su išli u školu, stariji na posao, svi su bili dio nečega većeg. Kada je nestala željeznica, a potom i zemlja pod vodom, nestao je i razlog da se ostane.
Mali Misir
Mihajlo Aleksić Beli, jedan od rijetkih stalnih stanovnika koji su ostali u Mirušama, govori o kraju koji je nestao s tugom koja nema dno.
“Pitom kraj. Pitom kraj. Misir, bukvalno Misir. Nadmorska visina gdje sve uspijeva. Sve uspijeva.”
Pokojni đed mu je govorio isto. Mali Misir. Zemlja gdje uspijeva sve, gdje ima ribe, meda, sira, grožđa, povrća, maslina. Zemlja koje više nema.
“Đed i baba nisu oni umrli, oni su crkli za Mirušama”, rekao mu je jednom komšija Ahmed Buča. “Jednostavno se nisu mogli nikako prilagoditi.”
Mladi su pjevali dok su odlazili. Stari su plakali.
Kuće koje se pojavljuju
Ove godine, kako voda pada, počinju da se otkrivaju kameni zidovi. Dvoredni zidovi od suhomeđe, klesano kamenje, čatrnje, temelji štala i stambenih objekata koji su stajali pored Trebišnjice dok Trebišnjica još nije bila jezero.
“Sve su bile kuće dvorede. Dvoredni zid i iznutra i s vana. Ima dosta klesanih kuća. Zadivio sam se kako je to klesano, kao da su građene kao neki dvori, kao crkve”, kaže Beli.
Ali da bi se sve vidjelo, voda mora pasti još 30-ak metara. Na sadašnjoj koti od oko 348 do 350 metara, samo se naznačuje ono što je ispod. Devedeset posto bi se vidjelo tek kada voda padne do korita rijeke.
Ko pamti, a ko ne
Ono što posebno boli nije samo prošlost. To je i sadašnjost.
“Starijim ljudima oživljavaju sjećanja. Ali ovi mlađi ne osjećaju to više, koliko ja vidim. Prosto sumnjam da bi došli da vide gdje su im te đedovske kuće.”
Mladi koji bi trebali nasljediti tu vezu sa zemljom ispod jezera uglavnom ne znaju za nju. Ili znaju, ali ne vuku ih ti korijeni na način koji je vukao njihove đedove.
Beli je drugačiji. On se vratio. Izgradio kuću. Izgonio više od 600 kubika zemlje da bi napravio 2.000 kvadratnih metara plodnog tla. Posadio masline. Uzgaja stoku.
“Ja sam to sve povezao nekako”, kaže.
Ono što ostaje
Manastir Kosijerevo prenesen je kamen po kamenom. Manastir Dobrićevo isto. Na nekom kameju i danas se vide brojevi kojima su oznčavani pri prenošenju.
Stećci su pod vodom. Mostovi su pod vodom. Crkve su pod vodom.
I svaki put kada suša spusti nivo jezera, nešto od toga počne da se vraća. Na kratko. Dok ne padne kiša i voda ponovo ne popuni ono što je uzela.
“Ipak se bude neka osjećanja”, kaže Beli tiho.
Ta osjećanja ne mogu biti poplavljena ni jednim jezerom.
