Čaršija je stanje duha i svijesti.
Naše čaršije su čudnovata smješa levantske lukavosti, mletačkog trgovačkog dara, dubrovačke diplomatije, slovenske raspojasane duše i ukorijenjene tuge, krstaške razuzdanosti i barbarizma, osmanlijske lascivnosti, renesansne seksualnosti, austrougarskog mira, sređenosti i zakonitosti, kraljevske pohlepe, socijalistčkog sistema kolektivizacije s natruhama javašluka, pogubnih posljedica pljačkaške privatizacije i neprirodnog prihvatanja bez trunke razmišljanja tuđih kulturoloških, antropoloških i socioloških sadržaja.
Čaršija je duboko u nama. Lakše je pobjeći od samog sebe nego od čaršije i njenog ćepenaćkog mentalieta. Čaršija je naš usud i sudbina.
Čaršija je vrhovni žrec koji svoje poteze, svoje igre s svojim podanicima nikada ne povlači javno, s pompom uz gromoglasne najave. Čaršija je odavno shvatila zakonitost tehnologije vladanja. Najduža je vladavina onih koji su u pozadini, koji stvore i postave temelje koji će trajati decenijama i vijekovima. Sve se u našim životima, u sve bržem životu i okretanju planete, tehnološkim revolucijama i eksplozijama nauke mijenja osim čaršije. Ona je jedina nepromjenjiva kategorija. Nju je nemoguće suštinski promijeniti, pogotovo konačno pobijediti.
Čaršija ima svoje standarde, mjere, zakone, propise, tradiciju i običaje. Čaršija sagledava i mjeri stvari iz uzanih vizura palanačke filozofije. Čaršija postavi granice koje kontroliše perfidnom podzemnom subverzijom. Niko ne smije biti viši i veći od nje. Majstorski nađe način da skine svaku glavu koja je iznad drugih, ospori svačiji rad , posebno onaj koja je uznemiri jer ga ne razumije pošto donosi novo. Čaršija je ksenofobična i retrogradna, svaki izlet iz dozvoljene i strogo kontrolisane svakodnevnice duboko je uznemiri i upali sve alarme. Skupi se kao napadnuti jež, palaca jezikom kao zmija, prospe smrad kao tvor, ujeda kao bijesan pas. Kao što čopor vukova prvo izdvoji jednu ovcu iz stada tako i čaršija svojim nepogrešivim senzorima osjeti od koga joj prijeti najveća opasnost, ko nosi svijetlo i sruči svoj bijes u pravom trenutku prvo na njega.
Dođe vrijeme kada se ljudi osokole, ujedine misao i duh, razbiju čaršijsku žaborkečinu, ozrače njenu tamu, upale reflektore na mračnoj pozornici tog teatra apsurda. Čaršija je lukava i podmukla, zna kada treba ustuknuti ,zna da se na duže staze neke bitke dobijaju samo bježanjem. Ona se povuče kao more poslije cunamija. Vrijeba, osmatra, mjerka, čeka. Čaršija je strpljiva, hladna i proračunata. Ne pada u vatru,ne odaje se nesmotrenim i ishitrenim reakcijama. Ona u dubini svog zla tačno zna kada će uzvratiti. Prođu godine, decenije jer čaršiji vrijeme ne znači ništa, ona ga je ionako zakočila.
Čaršija se uvijek vrati. Promijeni oblik, spoljni izgled i jezik. Prilagođava se bez suštinske promjene do one tačke kada ponovo preuzme kontrolu. Kada se to desi nikada ne likuje, bučno slavi i diže ruke u znak pobjede. Ona zna koja je dužina naših lanaca, niko ne može daleko. Ako i ode čaršija nađe način da ga ocrni, onemili ljudima, napravi od njega opasnog jeretika i izdajničkog otpadnika.
Čaršija izgubi poneku bitku, uvijek dobije rat.
Niko još nije nikada ubio čaršiju.
