Godinama se u Hercegovini slušaju obećanja o novim putevima. Govorilo se o povezivanju Trebinja i Višegrada, o bržem izlasku prema Srbiji, o velikim koridorima koji bi ovaj kraj konačno izveli iz svojevrsne saobraćajne izolacije. I svaki put se čekalo da obećanje postane put.
Sada se, međutim, pojavljuje nešto što bi moglo promijeniti tu priču.
Dok se sa jedne strane pripremaju veliki projekti kroz Hercegovinu, sa druge strane se gradi i planira nastavak auto puta kroz Crnu Goru prema Srbiji. Ako se ti pravci budu razvijali planiranom dinamikom, stanovnicima istočne Hercegovine mogla bi se otvoriti brža i praktičnija veza sa Srbijom, ali i sa širim evropskim pravcima.
Za čovjeka iz Trebinja, Bileće, Gacka ili Nevesinja to nije samo pitanje kilometara na karti. To je pitanje koliko će mu trebati do Beograda, koliko će kamionu trebati do tržišta, koliko će turista lakše stići do Hercegovine i koliko će jednom privredniku biti jednostavnije da posluje.
Umjesto još jednog obećanja, put koji dolazi iz drugog pravca
Posebno je zanimljivo što se ova mogućnost ne zasniva samo na onome što se godinama govori u Republici Srpskoj.
Na srpskoj strani priprema se krak auto puta „Miloš Veliki“ od Požege prema granici sa Crnom Gorom kod Boljara, dok Crna Gora nastavlja gradnju auto puta Bar, Boljare. Prva dionica između Podgorice i Mateševa već je završena, a nastavak prema Andrijevici ulazi u novu fazu.
Šta to znači za Hercegovce?
Možda najprije jednu jednostavnu stvar, više ne bi sve zavisilo od toga kada će se ostvariti domaća obećanja o velikim saobraćajnicama prema Srbiji. Put prema sjeveru mogao bi postati brži i preko Crne Gore.
A možda upravo tu leži i najveća ironija. Godinama se priča o tome kako će Trebinje biti povezano sa Srbijom. Hoće li se na kraju ispostaviti da će Hercegovci do bolje veze sa Srbijom doći pravcem koji se gradi izvan Republike Srpske?
Kada put postane važniji od političkog obećanja
Za jedan kraj koji se godinama bori sa odlaskom stanovništva i slabijom privrednom aktivnošću, pitanje puteva nije samo infrastrukturno pitanje.
Može li bolja saobraćajna veza značiti više turista? Može li privući investitora koji danas Trebinje, Bileću ili Gacko posmatra kao mjesto do kojeg je teško doći? Može li proizvođaču iz Hercegovine otvoriti tržište koje mu je danas predaleko?
Bez dobre putne komunikacije teško je očekivati ozbiljniji privredni iskorak. Put sam po sebi ne donosi razvoj, ali bez puta razvoj mnogo teže dolazi.
Zato je za istočnu Hercegovinu važan i drugi pravac, Jadransko jonski auto put, koji bi preko Stoca i Trebinja trebalo da poveže Hercegovinu sa Crnom Gorom, Albanijom i Grčkom, a preko Koridora 5C i sa srednjom i zapadnom Evropom.
Dvije saobraćajne mogućnosti za jedan kraj
Posebno ohrabruje činjenica da se sa obje strane granice već rade pripreme.
Crna Gora projektuje pravac prema granici sa BiH, dok se u BiH priprema trasa od Stoca preko Trebinja prema Crnoj Gori. Crnogorski dio Jadransko jonskog koridora procijenjen je na oko 2,8 milijardi evra, dok je za pravac kroz Hercegovinu planirana trasa koja bi Trebinje uvela u jedan od značajnijih međunarodnih putnih pravaca.
Naravno, između projektne dokumentacije i stvarnog auto puta još uvijek stoje godine rada, novac, dozvole i politika.
Upravo zato možda treba biti oprezan sa velikim najavama. Hercegovci su se nagledali rokova koji su prolazili i obećanja koja su ostajala na papiru.
Jedino što bi ovu priču moglo dodatno usporiti jeste evropski put Crne Gore, odnosno pitanje koliko će proces pristupanja Evropskoj uniji uticati na dinamiku velikih infrastrukturnih projekata. Hoće li evropske integracije ubrzati ulaganja i povezivanje ili će složene procedure usporiti ono što građani godinama čekaju?
Hercegovina više nema luksuz čekanja
Možda je zato najvažnije pitanje jednostavno.
Koliko još istočna Hercegovina može čekati da joj neko drugi obeća put?
Ako se istovremeno budu razvijali pravci prema Srbiji i prema Crnoj Gori, Trebinje i okolni gradovi mogli bi se naći u potpuno drugačijem saobraćajnom položaju nego danas.
Tada bi se možda manje pričalo o tome ko je prije deset ili petnaest godina obećao put, a više o tome šta se može uraditi kada put zaista stigne.
Jer na kraju, za čovjeka koji živi u Hercegovini nije najvažnije ko je put najavio. Važno je da li će jednog jutra sjesti u automobil, krenuti prema Srbiji ili Crnoj Gori i shvatiti da mu za put više ne treba cijeli dan.
Možda upravo tu počinje priča o tome da istočna Hercegovina više ne bude kraj kroz koji se prolazi, nego kraj do kojeg se dolazi.
