Predsjednik Vlade Republike Srpske Savo Minić posjetio je Nevesinje i na sastanku sa djecom poginulih boraca najavio da će nekoliko njih biti zaposleno u RiTE Gacko.
„Preuzeli smo jedan zadatak koji nije realizovan, znam da je Nevesinje mala opština i da nema kapaciteta za zaposlenje. Tražiću i biće zaposleno nekoliko djece poginulih boraca u RiTE Gacko“, rekao je Minić.
Vijest je objavljena. Priča je ispričana. Problem je što je ista priča ispričana i 2022, i 2020, i 2014. I svaki put pod istim naslovom, zapošljavanje djece poginulih boraca je prioritet.
Trideset godina istog prioriteta
Ovo nije nova tema. Ovo je tema koja traje od 1995. godine, od završetka rata, i koja se u izbornim godinama pojavljuje sa posebnom dosljednošću.
Milorad Dodik je u septembru 2022. poručio da će zapošljavanje djece poginulih boraca biti prioritet i da je do tada zaposlen veliki broj djece iz tih porodica. Republika Srpska će, rekao je, nastaviti da im pomaže.
Prije nekoliko dana, isti Dodik je rekao da je na sastanku dogovoreno da se u 2026. godini, u skladu sa stručnom spremom, zaposle sva djeca poginulih boraca, kojih ukupno ima oko 500 u Republici Srpskoj.
Radovan Višković je 2020. izjavio da Vlada u kontinuitetu, različitim programima podrške, pomaže zapošljavanje djece poginulih boraca i da je to jedan od prioriteta u njenom radu.
Željka Cvijanović je 2014. rekla da je prioritet Vlade RS ispunjavanje obaveza prema boračkim kategorijama i da je jedan od prioriteta i zapošljavanje djece poginulih boraca.
Četiri premijera, kao I oni prije njih. Isti prioritet. Trideset godina.
Djeca koja su postala roditelji
Od 1995. do danas prošlo je više od tri decenije. Djeca poginulih boraca koja su bila mala u godinama kada su počela ova obećanja, danas su odrasli ljudi. Neki imaju blizu pedeset godina. Neki su stariji od aktuelnog premijera koji im obećava zaposlenje.
Neka od te djece su u međuvremenu i sama postala roditelji. I njihova djeca odrastaju uz istu priču, zapošljavanje djece poginulih boraca je prioritet.
Ako se ovim tempom nastavi, može se bez previše mašte pretpostaviti da će uskoro ministri i premijeri, kao prioritet u svom radu, navoditi obezbjeđivanje penzija toj istoj kategoriji.
Šta se zapravo dešava
Nije teško razumjeti zašto ova tema ne nestaje. Porodice poginulih boraca predstavljaju specifičnu i osjetljivu kategoriju građana, kojima svako duguje poštovanje. Ali upravo to poštovanje se godinama zloupotrebljava, jer iza svake predizborne posjete i svake izjave o prioritetima krije se ista računica, ova tema donosi glasove.
Ono što se ne dešava je istinsko sistemsko rješenje.
Umjesto toga, svake dvije do četiri godine, pred izbore, premijer posjeti Nevesinje, Trebinje, Bileću ili Gacko, održi sastanak sa predstavnicima boračkih organizacija i najavi da će nekoliko djece biti zaposleno u nekom javnom preduzeću.
I priča se nastavi.
Ruganje ili riješavanje
Teško je ne postaviti pitanje, da li se iza trideset godina ponavljanja iste obećanja krije namjera da se problem nikad zaista ne riješi, jer riješen problem više ne donosi glasove?
Dok god djeca poginulih boraca čekaju zaposlenje, ima razloga za predizborne posjete. Dok god ima predizbornih posjeta, ima fotografija, izjava i vijesti o tome kako je vlast na strani onih koji su dali najviše.
A djeca čekaju. Već trideset godina. Neka od njih više ni ne čekaju, jer su u međuvremenu pronašla drugi put, ili su otišla iz zemlje. Ona koja su ostala, i dalje su prioritet.
