Boro – čovjek kojem nije bilo dovoljno jedno zvanje

U Bileći postoje ljudi kojima ne treba prezime.
Kažeš samo:
– Boro!
I svi znaju.
Ne treba objašnjavati ni koji Boro, ni čiji Boro, ni šta je radio.
Jer neki ljudi vremenom prestanu biti samo ljudi iz našeg komšiluka, iz naše škole, iz naše ulice. Postanu mjera jednog vremena.
Takav je bio doktor Boro.
I zato je njegov odlazak mnogo više od odlaska jednog ljekara. To je onaj trenutak kada se učini da je iz Bileće odjednom nestao komad njenog pamćenja, njenog duha i onoga što je nekada činilo da je ovaj naš kameniti grad mali samo na karti, a veliki po ljudima.
Boro se rodio prvog prvog, 1955. godine.
Kao da se i sam datum rođenja nekako šalio sa njegovom sudbinom.
Prvi prvog.
A Boro je, kažu oni koji su ga poznavali, cijelog života nekako išao prvi.
U matematici – prvi.
U fizici – prvi.
U jezicima – prvi.
U filozofiji – prvi.
U književnosti – prvi.
U razgovoru – uvijek prvi.
A u ljudskosti, izgleda, nije ni imao konkurenciju.
Bio je od onih rijetkih ljudi za koje se čovjek zapita:
Kako je moguće da jedan mozak stane u jednu glavu?
Nije bilo oblasti ljudskog znanja u kojoj nije mogao da se snađe. I nije to bilo ono školsko znanje kojim se čovjek razmeće da bi drugi vidjeli koliko zna.
Kod Bore je znanje bilo prirodno.
Kao voda.
Kao dah.
Kao da mu je svijet bio jedna velika knjiga koju je već pročitao, samo je povremeno otvarao neku novu stranicu da vidi šta još ima.
Jednom je na času filozofije profesor Momčilo Momo Papić čuo Borov odgovor.
I nije mogao da se zadovolji jednom peticom.
Upisao mu je – dvije.
Jer, izgleda, ni jedna ocjena nije bila dovoljna za odgovor.
A onda su tu bile pjesme.
Boro ih nije samo čitao.
On ih je rastavljao na atome.
Kod Ružice Komar, dok su analizirali pjesme, postojala je njihova interna šala: na pitanje kakvo osjećanje pjesma izaziva, među prvim odgovorima uvijek bi se našla – promašenost života.
Možda je to bila šala.
A možda i nije.
Jer Hercegovac dobro zna da se velike stvari često rađaju iz velike boli.
Čovjek koji nikada nije izgubio, teško može razumjeti gubitak.
Onaj koji nije patio, teško prepoznaje tuđu patnju.
A pjesnik?
Pjesnik mora negdje duboko u sebi imati onu pukotinu kroz koju ulazi svjetlost.
Zato su se uz Borove razgovore o poeziji prirodno mogla naći i ona Brankova riječ:
„Kad mastilo sazre u krvi,
svi će znati da isto je pevati i umirati.“
Možda je Boro baš zato toliko razumio poeziju.
Jer je razumio čovjeka.
A mogao je biti matematičar.
Tu nema dileme.
Matematika mu je bila ljubav.
Brojke su mu bile jasne kao kamen na hercegovačkom suncu.
I možda bi, da ga život nije odveo drugim putem, danas neko pričao:
„Boro? Onaj naš matematički genije iz Bileće…“
Ali život je imao drugi plan.
Bolest u četvrtom razredu.
Mjeseci liječenja u Beogradu.
I onda – medicina.
Nije pogriješio.
Naprotiv.
Ako je igdje napravio pravi izbor, napravio ga je među ljudima.
Postao je ljekar.
I to ne bilo kakav.
Postao je vrhunski dijagnostičar.
A onda je učinio ono što je možda bilo najteže:
ostao je u Bileći.
Mogao je otići.
Mogao je znanjem koje je imao otvoriti vrata mnogih velikih gradova.
Ali nije htio da ostavi svoju Hercegovinu.
Nije htio da njegov talenat liječi neke tuđe ulice dok njegovi Bilećani čekaju nekoga drugog.
Njegova ordinacija bila je otvorena za sve.
Za čovjeka iz grada.
Za seljaka iz Hercegovine.
Za dijete.
Za starca.
Za onoga koji ima i za onoga koji nema.
Jer pravi ljekar ne pita prvo ko si.
Prvo pita:
– Šta ti je?
A djeca…
E, djeca su imala svoju priču.
Božidar Ekmeščić se sjeća jednog zvuka.
Ne zvona.
Ne sirene.
Ne pucnja.
Nego – mjauka plišane mačke.
Ta mačka bi se oglasila svaki put kada bi dijete prešlo prag Borove ordinacije.
I tada je svako dijete znalo šta slijedi.
Injekcija!
I nema tu filozofije.
Nema matematike.
Nema pregovora.
Nema:
„Doktore, mene ne boli.“
Boli!
Samo što je tada dijete mislilo da je Boro kriv za injekciju.
A danas, kada je odraslo, razumije ono što dijete nije moglo razumjeti:
taj strašni mjauk plišane mačke zapravo je značio kraj bolesti.
Kraj temperature.
Kraj gripe.
Kraj boginja.
Kraj dječije muke.
I možda je zato ta mala plišana mačka, sa svojim strašnim mjaukom, ostala jedan od najljepših simbola Borovog života.
Djeca su je se bojala.
A roditelji su joj bili zahvalni.
Ali Boro nije bio samo doktor.
Bio je kozer.
A Hercegovina kozera ne daje svakome.
Za to treba imati brzinu jezika, oštrinu uma, osjećaj za trenutak i onu posebnu sposobnost da od obične rečenice napraviš događaj.
Bio je duhovit.
Šarmantan.
Originalan.
Njegov humor nije bio naučen.
Nije ga trebalo pripremati.
Dolazio je sam.
Kao što iz hercegovačkog kamena, kad ga kiša načne, iznenada izviri kap vode.
Ko je jednom sjedio s Borom, teško ga je zaboravljao.
A to je možda jedna od najvećih ljudskih osobina:
da iza sebe ne ostaviš samo posao, nego uspomenu.
I zato danas, kada se govori o Bori, čovjek ne može reći:
„Bio je dobar doktor.“
To je premalo.
Ne može reći:
„Bio je pametan.“
I to je premalo.
Ne može reći:
„Bio je obrazovan.“
Premalo.
Ne može čak ni:
„Bio je genijalan.“
Jer i to nekako zvuči kao da smo ga smjestili u jednu ladicu.
A Boro nije bio za ladice.
Bio je od onih ljudi koji su mogli izabrati više puteva.
Da je izabrao matematiku – bio bi vrhunski matematičar.
Da je izabrao filozofiju – bio bi briljantan filozof.
Da je izabrao književnost – možda bi bio veliki književni kritičar.
Da je izabrao fiziku – ko zna dokle bi stigao.
Ali izabrao je medicinu.
I time je, možda, izabrao najtežu nauku:
čovjeka.
Samo, Boro…
Nije se moralo ovako završiti.
Za takve ljude čovjek uvijek misli da imaju neki dodatni život.
Neki rezervni rok.
Neku skrivenu kartu koju će izvući kada život kaže da je kraj.
Jer kako može biti kraj čovjeku koji je znao toliko?
Kako može stati čovjek koji je imao toliko pitanja?
Kako može otići neko ko je drugima toliko puta govorio:
„Biće dobro.“
A onda shvatimo onu staru, tešku istinu:
Smrt ne pita koliko znaš.
Ne pita koliko si ljudi izliječio.
Ne pita koliko si knjiga pročitao.
Ne pita koliko si puta nasmijao društvo.
Dođe po svoje.
I samo ostavi tišinu.
Ali Hercegovina ima jedan svoj zakon.
Kod nas čovjek ne umire onda kada ga spuste u zemlju.
Umire tek kada ga više niko ne pomene.
A Boro?
Boro će se pominjati.
U Bileći će još dugo neko, kada mu dijete dobije temperaturu, reći:
„Eh, da je sad Boro tu…“
Neko će se sjetiti njegovog odgovora na času filozofije.
Neko matematičkog zadatka.
Neko pjesme.
Neko njegovog vica.
Neko ordinacije.
A neko će, možda, u nekom starom ormaru pronaći onu plišanu mačku.
I kada je pritisne, pa se iz nje začuje ono poznato:
mjau…
neko će se nasmijati.
A možda će mu i suza krenuti.
Jer će se sjetiti čovjeka koji je djeci bio strašan samo dok ih je liječio.
A onda im postao drag cijelog života.
Zato Boro nije bio samo doktor iz Bileće.
Bio je jedan od onih ljudi po kojima se pamti jedno mjesto.
Po njemu se pamti vrijeme kada se znanje nije nosilo kao titula, nego kao dio karaktera.
Vrijeme kada je doktor poznavao svoje pacijente.
Kada se u ordinaciju ulazilo sa strahom, a izlazilo sa nadom.
Kada je jedan čovjek mogao istovremeno razgovarati o matematici, filozofiji, poeziji i medicini – i u svemu ostati svoj.
Bio je, kako bi rekli stari, čovjek od više zanata, a jedne duše.
I možda je baš to njegova najveća tajna.
Nije on bio veliki zato što je znao mnogo.
Bio je veliki zato što je to što je znao davao drugima.
Zbog toga danas Bileća ne treba da kaže samo:
„Umro je doktor Boro.“
Treba da kaže:
„Prošao je kroz naš grad jedan veliki čovjek.“
A takvi ljudi ne odlaze potpuno.
Ostanu u pričama.
U školi.
U ordinaciji.
U sjećanju svojih pacijenata.
U šalama svojih drugova.
U knjigama koje su čitali.
U pjesmama koje su analizirali.
U djeci koja su nekada strepila od injekcije, a danas znaju da je iza one plišane mačke stajao čovjek koji ih je liječio i čuvao.
Ostanu u onom kratkom imenu koje više ništa ne mora objašnjavati:
Boro.
Samo Boro.
I svi znaju.
Znaju da je otišao doktor.
Ali znaju i da je otišao čovjek kakav se ne rađa svaki dan.
I zato će živjeti.
Dok god bude Bileće.
Dok god bude Hercegovine.
Dok god neko bude pričao o ljudima koji su znali više nego što su morali, davali više nego što su mogli i ostajali tamo gdje su bili najpotrebniji.
A dok je svijeta i vijeka, dok pod hercegovačkim nebom budu odjekivali glasovi naših ljudi, živjeće i uspomena na njega.
Vječna ti slava, doktore Boro.
I hvala ti za sve temperature koje si oborio, sve strahove koje si umirio, sve bolesti koje si prepoznao, sve živote koje si spasio – i za sve one koji su iz tvoje ordinacije izašli zdraviji nego što su u nju ušli.
Jer u Hercegovini se čovjek može roditi prvog prvog.
Može biti prvi u znanju.
Može biti prvi u društvu.
Ali se na kraju pamti samo po jednom:
koliko je dobra ostavio iza sebe.
A iza Bore ga je ostalo mnogo.
Previše da bi ga smrt mogla odnijeti.