Volim snove.
U snovima je sve moguće, posebno otkako sam naučio da upravljam s njima. U snovima srećem koga hoću, biram dobre odbacujem loše. U snovima pozovem ljude iz raznih epoha. U snovima mogu tamu zamijenti svjetlošću, glupost pameću, ružno lijepim. U snovima su anđeli jači od đavola, ljubav od mržnje.
mojim snovima dobro uvjiek pobijedi zlo.
Sinoć sanjam kako idem Vlajkovićevom ulicom u kojoj stanujem. Na ćošku s Kosovskom sretnem komšiju, nešto starijeg od mene, Gorana Milića. Pitam ga gdje ide, kaže u Al Džaziru , ja ću nizbrdo. Spuštam se ka Lole Ribara koja se naglo pretvori u Džidžikovac. Pozdravim teta Jagodu kada sam prošao pored obdaništa. Iz mjesne zajednice izađe Ranko Subotić, zove me da gledamo finale boksa u Rimu, da vidimo još jednom mladog, lijepog i raspričanog Kasijusa Kleja. Kasnije će biti emitovana još jedna epizoda Belog zajeca. Jeste titlovano na slovenačkom ali tv je tv,prvi u gradu. Svo se Koševo i pola Bjelave natrpalo u omanju prostoriju.
Produžim do Umjetničkog paviljona u parku, na ulazu čovjek zadignutih revera na Barberi drap mantilu, šešir navučen, jedva se razabira lice. Stavio prst na usta da ne progovaram. Okreće se lijevo i desno, nema ustaša, nema ni Nijemaca da hodaju Ulicom Ante Pavelića. Tek tada ga prepoznam. Glavom i bradom ilegalni velemajstor Vladimir Perić Valter. Uzmemo taksi starog Popića, iz mog nekadašnjeg bliskog komšiluka, iz Sumbul Avde. Odemo na Jekavac jer tamo nema narodnih neprijatelja i domaćih izdajnika. Nismo mogli više pogriještiti. Njemačka ambasada zakupila cijelu baštu, slave godišnjicu ujedinjenja dvije Njemačke i dolazak Šmita. Kelneru kažemo lozinku za taj dan, nađe nam mjesto. Puca pogled na Sarajevo ne smeta nam ni što stotinu puta muzika svira Lili Marlen. Kaže Valter veoma konspirativno da mu nešto kvari vidik ali ne zna šta. Možda Avazov toranj, pitam.Oni ćuti, otpije gutljaj rakije, uzme parče somuna, umoči ga u saft od tagarice. Opet otpije gutljaj rakije, pređe rukom preko panorame grada i obazrivo prošapta :
– Das ist Benjamina !
Zasvira uzbuna, pobjegosmo. Trčimo kao bez duše , kažem mu da ne mogu više pa makar me strijeljali. Sjednemo, iza nas crveni krst, u podnožju piše Vozarev krst. Lijevo vidim Beogradsko dramsko pozorište. Šta ćemo ovdje, pita Valter. Čekamo Batu Živojinovića, on je iz ovog kraja. Ko je Bata, hoće da zna. Bata je ti a i nije ti. I ti i Bata ste Kinezi. Kada dođe Bata idemo na ćevape kod Waltera u 27.marta preko puta kuće u kojoj sam stanovao. Stigne Bata, za njim ide hiljadu Kineza s kamerama, prate ga kao Udba. Bata onako šmekerski namigne Valteru – Snimiće opet film o nama dvojici. Da nema naše braće komunista Kineza načisto bi zaboravili i tebe imene. Meni će ljutito – Kakav Walter, taj je prodao nekoj stranoj kompaniji sve svoje radnje , tamo su sada plastični ćevapi .idemo kod Gabaša, kod njega su pravi sarajevski ćevapi .Imamo i popust.Da nije bilo Valtera od koga bi Gabijev starji brat Zdravko Čolić naučio da diže revere dok pjeva.
U mojim snovima sve je moguće a porcija ima 11 ćevapa.

