Nekoliko godina, radnik u jednom od trebinjskih preduzeća koje važi kao stranačka nagrada pokušavao je doći do direktora. Nije tražio ništa posebno. Htio je razgovor o stimulaciji, o tome šta bi se moglo poboljšati.
Odgovor je uvijek bio isti.
„Nema problema, sješćemo kada god ti hoćeš. Nemoj sada, u gužvi sam.“
I tako godinama. Direktor uvijek zauzet. Vrata uvijek zatvorena. Razgovor uvijek odgođen.
A onda su stigli izbori
Situacija u firmi išla je sve lošije. Ono što se obećavalo nije dolazilo. Stimulacija nije rasla. Ali nešto se promijenilo.
Direktor je pronašao slobodno vrijeme.
Ne za sastanak. Ne za razgovor o firmi. Za kafanu. Za piće. Za razgovor koji godinama nije bio moguć, a sada odjednom jest.
Radnik pokušava da izbjegne. Zna kako to izgleda. Zna da svaki glas pada pred izbore i da je iznenada pronađeno slobodno vrijeme direktno vezano za oktobar.
Ali kafana je tu. Piće je tu. I direktor na vratima, sav u osmijehu.
Nekoliko tura i onda priča
Prvih nekoliko tura ne spominju se izbori. Priča se o firmi, šta bi trebalo promijeniti, šta ne valja, ko je kriv. Svi znaju sve. Atmosfera je dobra. Odnos direktor-radnik se mijenja. Opet su bliski, kao nekada, ili kao što nikad zapravo nisu ni bili.
A onda kreće priča o politici.
Šta se misli o unutarstranačkim prilikama. Ko je pošten, ko nije. Šta bi bilo bolje. Lijepih riječi, dobrih planova. Nikada bolje.
Na kraju rastanak i jedna rečenica.
„Računam na tebe.“
Ko na koga računa
Ali ne lezi vraže. I druga strana računa. I treća. Svi računaju.
I radnik koji je sjedio u toj kafani, bez obzira šta uradi, pogriješio je u nečijim očima. Jer je dio sistema u kojem posao nije sigurnost nego preživljavanje. U kojem svake dvije godine treba slušati prazne priče, svađati se s prijateljima koji ne misle isto, lijepiti plakate, ići na skupove i uvjeravati sebe da se to zove demokratija.
Taj posao, kada se sve sabere, nije nagrada. To je obaveza koja se plaća glasom, prisutnošću i lojalnošću prema onome ko je u kafani platio piće.
Priča koja se ne dešava samo u Trebinju
Ovo nije priča samo o jednom direktoru i jednom radniku u jednom trebinjskom preduzeću.
Ovo je priča o sistemu koji funkcioniše na principu nagrade i kazne, gdje je nagrada posao, a kazna gubitak tog posla ako se glasuje pogrešno ili ne dođe na skup.
I koji svake dvije godine, tačno na vrijeme, pronađe slobodne večeri, otvorena vrata i novac za piće.
A onda, kada izbori prođu, vrata se opet zatvore.
I slobodnog vremena više nema.
