Na glavnoj ulici u Trebinju postoji balkon pored kojeg mnogi prolaznici zastanu. Nije velik, nije raskošan i nema ništa posebno osim cvijeća koje godinama privlači pogled. Neko ga fotografiše, neko samo pogleda prema njemu, a neko se možda zapita kako je moguće da nekoliko saksija i malo pažnje naprave toliku razliku u slici grada.
U gradu u kojem posljednjih godina niču nove zgrade, taj balkon djeluje gotovo kao podsjetnik na ono što se polako gubi, osjećaj da prostor u kojem živimo treba da bude prijatan i ljudima, a ne samo građevinskim kvadratima.
Šta ostaje kada nestane zelenilo?
Povod za novu raspravu o zelenilu u Trebinju bio je tekst portala “Trebinje Live” o izgradnji novih zgrada i zelenim površinama u prostoru bivše kasarne. U komentarima čitalaca otvorena su brojna pitanja, od parkinga i dječijih igrališta do načina na koji se planira prostor oko novih objekata.
Jedan od čitalaca, koji se predstavio kao “Inženjer”, pozvao je na provjeru urbanističkih pravila koja se odnose na parking mjesta, uz pitanje kako je moguće da se u praksi grade objekti čiji odnos prema prostoru oko zgrade izgleda drugačije od onoga što građani očekuju.
Drugi su ukazivali na nedostatak drveća oko novih zgrada, na betonirane površine i na činjenicu da se prostor između objekata često svodi na parking i prilaz. Dio komentara odnosio se i na održavanje već posađenog drveća, jer šta vrijedi posaditi stablo ako ga poslije niko ne zaliva, ne orezuje i ne štiti?
Upravo tu možda počinje ozbiljnije pitanje o Trebinju.
Da li je dovoljno reći da grad ima zelenilo ili treba gledati gdje je ono danas, koliko ga ima i kako izgleda prostor u kojem svakodnevno žive ljudi?
Grad nije samo ono što se izgradi
U komentarima građana posebno se pominju nova naselja, prostor bivše kasarne, Luč, Bregovi, ali i pojedinačne zgrade uz koje, prema tvrdnjama čitalaca, nema dovoljno drveća i prostora za djecu. Jedan čitalac ukazao je i na nedostatak sportskih terena u prostoru sa velikim brojem novih stanova.
Drugi su pitanje zelenila povezali sa kvalitetom života tokom ljetnih mjeseci. Nije teško razumjeti zašto. Razlika između ulice sa drvoredom i ulice sa betonom nije samo estetska. Čovjek koji ljeti traži hladovinu, roditelj koji pokušava da nađe mjesto za dijete ili starija osoba koja prolazi kroz grad ne gledaju prostor kao investicionu površinu.
Gledaju gdje mogu da sjednu, prošetaju i udahnu malo svježine.
Zato se danas vrijedi vratiti tom malom balkonu u centru.
Može li jedan balkon biti opomena?
Možda i može.
Ne zato što nekoliko saksija može riješiti problem urbanizma, nego zato što pokazuje koliko malo ponekad treba da prostor izgleda drugačije. Balkon ne traži građevinsku dozvolu za novu kvadraturu, ne zauzima parking i ne mijenja ulicu. Samo pokazuje da neko misli o prostoru ispred sebe.
I tu se priča vraća na nove zgrade.
Nije pitanje treba li Trebinju gradnja. Grad se mora razvijati i ljudi moraju imati gdje da žive. Pitanje je kakav grad ostaje iza te gradnje. Ima li dovoljno zelenila, parkinga, prostora za djecu, drvoreda i mjesta na kojima čovjek može zastati?
I ko o tome vodi računa prije nego što se izlije posljednji kubik betona?
Čitaoci su u komentarima otvorili i pitanje odgovornosti investitora, gradske uprave, stručnih službi, ali i samih građana. Dio njih smatra da se mnogo toga moglo drugačije planirati, dok drugi podsjećaju da i građani moraju pokazati više odgovornosti prema prostoru u kojem žive.
Možda zato taj balkon nije samo lijep prizor na glavnoj ulici.
Možda je pitanje koje nam tiho postavlja, kada se jednog dana sklone skele, prodaju stanovi i izgrade parking mjesta, hoće li neko zastati i pogledati grad koji smo napravili?
Ili ćemo tada shvatiti da smo, dok smo gradili sve više, zaboravili ostaviti malo mjesta da Trebinje diše?
