Birač zaokruži ime na listi, čeka rezultate i očekuje da će u poslaničke klupe otići oni koji su dobili dovoljno njegovih glasova. Ipak, izborni sistem Republike Srpske poznaje i drugi put do Narodne skupštine, kompenzacioni mandat. Upravo taj mehanizam i ove godine otvara pitanje koje se iz izbora u izbore vraća: koliko poslanički mandat zaista govori o podršci građana, a koliko o odluci stranačkog vrha?
Kompenzacioni mandati nisu izborna prevara niti su uvedeni mimo zakona. Njihova svrha je da se, nakon raspodjele direktnih mandata, obezbijedi proporcionalnija zastupljenost političkih subjekata. Problem nastaje onda kada se kompenzaciona lista pretvori u svojevrsnu sigurnu zonu za političare koji na redovnoj listi ne mogu da osvoje dovoljno glasova.
Mazalica kao primjer koji se ponavlja
Jedan od najpoznatijih primjera je Srđan Mazalica.
Na izborima 2022. godine Mazalica nije osvojio direktan mandat u „Izbornoj jedinici 3“, a po broju glasova bio je među kandidatima na dnu liste svoje partije. Ali, zahvaljujući kompenzacionom mandatu, ipak je nastavio da bude narodni poslanik. Isti put koristio je i četiri godine ranije, kada je takođe ušao u Narodnu skupštinu preko kompenzacije.
Šta to praktično znači za birača? Njegovi glasovi očigledno nisu bili dovoljni da mu obezbijede direktan mandat. Ali su, kroz raspodjelu kompenzacionih mandata stranci, ipak bili dio puta kojim je došao do poslaničke klupe.
Da li je to problem sistema ili njegova osnovna namjena?
Kada predsjednik Skupštine ide na kompenzaciju
Još zanimljiviji primjer za ovogodišnje izbore je Nenad Stevandić, predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske i lider Ujedinjene Srpske.
Stevandić je za ovogodišnje izbore stavljen na čelo kompenzacione liste svoje stranke. Istovremeno, javno je objavljeno da će predvoditi i redovnu listu Ujedinjene Srpske za Narodnu skupštinu.
Sama činjenica da je političar na kompenzacionoj listi ne znači da nema podršku građana. Ali kod Stevandića se otvara zanimljivo pitanje. Ako je riječ o predsjedniku najvišeg zakonodavnog tijela Republike Srpske, zbog čega je potrebno praviti dodatni put do poslaničkog mandata?
Upravo to je iskoristio Igor Crnadak u javnoj polemici sa Stevandićem.
Crnadak je na društvenoj mreži X napisao da Stevandić, nakon mandata, „mora sebe lično da stavi na prvo mjesto kompenzacije, jer nije siguran u podršku naroda i ne vjeruje da može proći direktno“.
Stevandić je odgovorio da je od osnivanja Ujedinjene Srpske predsjednik nosilac svih lista i da je rezultat stranke na izborima rastao. Crnadak je zatim uzvratio riječima: „Neka ljudi pročitaju oba tvita i sami zaključe ko je nervozan“, a dio polemike posvetio je i gramatičkoj ispravci Stevandićeve formulacije „nosioc“.
Javnost tako nije dobila samo političku prepirku, već i vrlo jednostavno pitanje. Ako predsjednik parlamenta vjeruje u podršku birača, zašto kompenzacija mora biti dio njegovog izbornog plana?
Čubrilović i logika sigurnog mandata
Sličan obrazac vidi se i kod Nedeljka Čubrilovića, dugogodišnjeg političara i lidera DEMOS-a.
Čubrilović je ove godine na čelu kompenzacione liste koalicije koju čine DEMOS i Socijalistička partija. O raspodjeli kompenzacionih mandata između dvije stranke pisalo se i prije predaje lista, a prema objavljenim informacijama DEMOS je trebalo da dobije prvo mjesto za Narodnu skupštinu Republike Srpske.
Čubrilović je političar sa dugim iskustvom i nema razloga da se njegov politički put objašnjava samo kompenzacijom. Ali upravo zato ovaj primjer vrijedi posmatrati kroz širu sliku. Kada politički lider dobije prvo mjesto na kompenzacionoj listi, biraču ostaje malo prostora da utiče na to hoće li on uopšte biti poslanik.
Izbori se tada ne završavaju samo glasanjem građana. Dio odluke ostaje u rukama političkih stranaka i načina na koji one rasporede svoje ljude.
Opušteni u izbornoj noći
Nisu, međutim, Mazalica, Stevandić i Čubrilović jedina imena zbog kojih se postavlja pitanje koliko kompenzaciona lista može biti sigurniji put do poslaničkog mandata. Na ovogodišnjim listama nalaze se i druga poznata politička imena, među njima Sonja Karadžić Jovičević, Zagorka Grahovac, predsjednici svojih stranaka Goran Selak i Jelena Trivić… .
Za njih, kao i za sve druge kandidate na kompenzacionim listama, mandat naravno nije unaprijed zagarantovan. Zavisi od rezultata stranke i raspodjele mandata. Ali upravo položaj na vrhu kompenzacione liste značajno mijenja njihovu izbornu poziciju. Ako stranka pređe izborni prag i osvoji dovoljan broj mandata, kandidat može sa mnogo manje lične neizvjesnosti čekati rezultate nego neko ko se za mandat bori isključivo kroz direktno glasanje.
I tu se vraćamo na pitanje povjerenja građana. Da li bi neka od ovih imena dobila dovoljan broj glasova da mandat osvoje direktno u svojoj izbornoj jedinici? Ili je za stranku važnije da na vrh kompenzacione liste postavi provjereno političko ime koje će, ukoliko rezultat stranke bude dovoljan, imati veoma dobre šanse da ponovo postane poslanik?
Birač tako glasa za stranku i njene kandidate, ali konačni sastav parlamenta ne zavisi samo od toga ko je dobio najviše ličnih glasova. Dio te odluke odvija se kroz kompenzacione liste, a tu ključnu ulogu imaju stranke i redoslijed koji one same utvrđuju.
Zato će za neke kandidate izborna noć izgledati potpuno drugačije. Dok će drugi čekati da vide da li su osvojili dovoljno glasova u svojoj izbornoj jedinici, oni na vrhu kompenzacionih lista moći će, ukoliko njihove stranke ostvare dovoljan rezultat, mnogo mirnije čekati konačnu raspodjelu mandata.
Da li je to samo praktična posljedica izbornog sistema ili je kompenzacija vremenom postala način da političke stranke sačuvaju svoje najpoznatije ljude i onda kada njihova lična podrška među biračima nije dovoljna za direktan mandat?
