Rano ujutro, dok grad još nije sasvim probudio, česma u Starom gradu Trebinja već radi svoje. Majka je dovela malo dijete i poprskala mu nogice hladnom vodom. Dijete se nasmijalo onim osmijehom koji ne može biti glumljen.
Za njom je stigla grupa biciklista, zaustavili su se, skinuli flašice sa okvira i napunili ih do vrha. Osvrnuli se česmi, klimnuli glavom i nastavili put.
Malo kasnije, dvije starije dame prlazile su putem kojim uvijek idu na pijacu. Jedna je prišla česmi, napila se, i rekla nešto tihim glasom što nije bilo čuti.
Česma je privula i oca sa dijetom, braću…
Sve to za svega dvadesetak minuta, za jednu jutarnju kafu u okolnom ugostiteljskom objektu.
Česma koja je bila, nestala i vratila se
Česma u Starom gradu Trebinja nije nova priča. Stara je.
Na tom istom mjestu, česma je stajala od 1954. do 1993. godine. U starim fotografijama, promotivnim materijalima i štampi iz tog perioda, jasno je vidljivo njeno prisustvo na trgu. Bila je dio svakodnevice, dio Trebinja, dio mjesta koje se pamti.
Zatim je izmještena van Starog grada. Trg je ostao bez nje, a ona je ostala bez mjesta kojemu je pripadala.
Sada se vratila. I to nije povratak koji je prošao nezapaženo, jer česma koja se vraća na mjesto gdje je bila nije samo česma. To je vraćanje nečega što je nedostajalo, čak i onima koji možda nisu znali da im nedostaje.
Poklon koji nosi ime
Nova česma u Starom gradu Trebinja poklon je Pokrajinske vlade Vojvodine i posvećena je Jovanu Dučiću, trebinjskom pjesniku koji je Trebinju dao više od bilo kojeg natpisa na kamenu.
Da je baš ta česma, na baš tom trgu, posvećena baš njemu, nije slučajnost. Dučić je pisao o Trebinju s ljubavlju koja nije tražila uzvrat. Česma koja nudi vodu bez pitanja, na trgu, svakome tko priđe, nosi u sebi nešto od te iste logike.
Voda kao razlog za zastajanje
Postoji nešto u česmi na javnom trgu što nema ekvivalent. Nije to samo voda. Prodavnice prodaju vodu, restorani donose vodu, svuda ima vode.
Ali česma je drugačija. Česmi se priđe bez novca, bez narudžbe, bez objašnjenja. Priđeš, napiješ se i odlaziš. Ili ostaneš malo duže, kao što to rade djeca, biciklisti i starije dame koje su pronašle razlog da zastanu.
U ljetnoj vrućini Trebinja, kada temperatura pređe 35 stepeni i kada se sjene skupljaju ispod platana na trgu, česma postaje nešto više od izvora vode. Postaje razlog da zastaneš, da se ohladiš, da na trenutak zaboraviš na sve ostalo.
To nije malo.
Priča koja se nastavlja
Česma u Starom gradu Trebinja stajala je tu od 1954. Nestala je 1993. Vratila se, obnovljena i posvećena, kao poklon i kao sjećanje.
Djeca koja danas gaze po njenim mlazevima ne znaju tu priču. Biciklisti koji pune flašice ne znaju je. Starije dame koje se zaustavljaju možda je i znaju, ali je ne pričaju naglas.
Ali česma je tu. I priča se nastavlja, jedan mlaz vode, jedan osmijeh, jedan jutarnji trenutak odjednom.
