Gradu Trebinju stigao je zahtjev za izdavanje ekološke dozvole za izgradnju aerodroma. Predsjednik Vlade Republike Srpske Savo Minić najavio je krajem maja da će glavni projekat biti završen za 90 dana, da je studija uticaja gotova i da su obezbijeđene saglasnosti od Hrvatske i Crne Gore.
Sve zvuči konkretno. Sve zvuči kao da se nešto napokon pomiče.
Problem je što to zvuči poznato.
Dvadeset godina iste priče
Priča o trebinjskom aerodromu počinje 2006. godine. Tada je osnovano Javno preduzeće Aerodrom Trebinje, uz obećanje da će prvi avioni poletjeti 2011. godine sa piste na Zupcima.
Avioni nisu poletjeli. Tri godine kasnije, Vlada Srpske je zatvorila preduzeće, uz novo obećanje da se od aerodroma ne odustaje.
Odustalo se, ipak, od lokacije na Zupcima. Zatim od Mionića. Trenutna lokacija je Taleža. Svaka promjena lokacije nosila je novi rok, novo obećanje, novi početak iste priče.
Srbija je 2020. godine preuzela projekat, osnovala novo preduzeće Aerodrom Trebinje, ovog puta povezano sa Aerodromima Srbije. Posljednje obećanje o početku rada vezano je za 2026. godinu.
Dvadeset godina, tri lokacije, nekoliko preduzeća, isti rezultat. Aviona nema.
Put koji ne stiže, aerodrom koji se obećava
Možda najupečatljiviji detalj ove priče nije sam aerodrom, nego njegov kontekst. Dok se planira pista duga 3.500 metara i pregovara o ekološkim dozvolama, magistralni put od Trebinja prema Foči i danas je u takvom stanju da ga građani opisuju kao nikad dovršen.
Komentari koji se ponavljaju ispod svake vijesti o aerodromu uglavnom postavljaju isto pitanje, kome treba pista za avione ako se do Hercegovine teško stiže putem.
Najava koja je dočekana podsmijehom
Reakcije na ovu najnoviju vijest, sudeći po komentarima građana, bile su dominantno skeptične, mnogo više nego ranije.
Najčešći komentar bio je jednostavan, čim se pojavi tema aerodroma, znaj da su uskoro izbori. Drugi su ironično pitali je li ovo isto kao i obećanje da će biti završen put Višegrad–Trebinje, povlačeći paralelu sa drugim projektom koji se godinama ne završava.
Bilo je i otvorenog podsmijeha, komentara koji su cijelu priču pretvorili u šalu, kao i gorkih primjedbi da se narod tretira kao da ima kratko pamćenje.
Jedan Trebinjac je svoje razočaranje iznio posebno upečatljivo, opisujući kako je njegovo dijete prvi put čulo za aerodrom Trebinje kada je imalo godinu dana, a sada glasa na opštim izborima, a aerodroma još nema. Ne može, kaže, ubijediti svoje dijete da je projekat stvarno blizu kraja.
Šta ostaje
Podsmijeh kojim je najnovija vijest dočekana nije slučajan. Kada se isto obećanje ponavlja dvadeset godina, kroz tri lokacije i nekoliko preduzeća, građani prestaju da reaguju pozitivno.
Možda je upravo to poenta koju bi oni koji projekat najavljuju trebalo da razumiju, da povjerenje ne grade nova obećanja, nego završeni radovi. Da je možda pametnije manje obećavati i više raditi, jer svaka nova najava bez opipljivog rezultata samo dodatno troši ono malo strpljenja koje je građanima ostalo.
Da li će ovog puta biti drugačije, pokazaće vrijeme. Dvadeset godina iskustva govori da Hercegovina ima razloga da sumnja.
