Više od 400 ljudi, iz svih krajeva bivše Jugoslavije, ponovo je ovog ljeta stalo na isto mjesto. Neki dolaze peti put, neki petnaesti, a neki, poslije više od četiri decenije, prvi put od onog dana kada su otišli odavde.
Bileća ih zove i oni se vraćaju.
Petnaest godina, sedamdeset godina, jedna priča
Ovogodišnje okupljanje nekadašnjih pitomaca Škole rezervnih oficira pješadije nosi dvostruki jubilej, petnaest godina otkako se Bilećanci redovno okupljaju i sedamdeset godina od osnivanja same škole. Organizovano u okviru Sajma privrede, okupljanje je odavno prerastalo u nešto više od susreta starih poznanika.
Andrej Prevalnik se sjeća kako mu je u početku bilo čudno u Bileći.
„Lijep je osjećaj ponovo doći u Bileću nakon toliko godina. Ovdje sam proveo šest mjeseci i kada sam prvi put došao bilo mi je čudno, u početku sam proklinjao gdje sam došao, dolje kamen, gore nebo, ali vremenom sam shvatio da je to bila škola života“, kaže Prevalnik, koji bi, kako kaže, ovakvo iskustvo preporučio svakom mladiću.
Veze koje vrijeme ne kida
Nebojša Maksimović iz Kruševca došao je petnaesti put zaredom. Od njegovog služenja prošlo je 37 godina, ali sjećanja, kaže, ostaju jasna.
„Jednom Bilećanac, uvijek Bilećanac. Za bilećku kasarnu nas vežu i lijepe, ali i one manje lijepe uspomene koje smo, mogu reći, vremenom zaboravili. Ipak, sve su to jedinstvena i neponovljiva iskustva koja su obilježila naše živote“, rekao je Maksimović.
Milić Raković iz Raške dolazi peti put i svaki put isto osjeća.
„Privilegija je bila doći u Bileću. Ovdje nisu mogli svi da budu pitomci Škole rezervnih oficira pješadije, a mi koji smo imali tu priliku iskoristili smo je maksimalno“, priča Raković, koji sa svojim klasićima i danas održava kontakt, najčešće preko društvenih mreža.
Prva generacija žena, prva sjećanja poslije 42 godine
Među okupljenima ove godine bila je i Slađana Antonijević iz Beograda, pripadnica prve klase žena pitomaca Škole rezervnih oficira u Bileći. Za nju je ovo bio povratak poslije više od četiri decenije.
„Poslije 42 godine preplavljena sam emocijama. Sve me vraća u 1983. godinu, kada sam ovdje provela tri mjeseca. Bilo je teško. Moje koleginice i ja bile smo mlade i nismo očekivale takvu disciplinu i tako zahtjevan program. Ipak, sve to je bila jedna lijepa životna škola koja nam je mnogo značila“, kaže Antonijević.
Grad koji ih čeka svake godine
Komandant bilećke kasarne Aleksandar Ćosović podsjetio je da je škola tokom svoje tradicije iznjedrila brojne oficire, inženjere, doktore i ugledne građane.
„Njeno najveće bogatstvo ostaje duh drugarstva, discipline i sloge. Pripadnici bilećke kasarne ponosni su na vaše okupljanje, koje pokazuje da ovo nije samo dio istorije, već živa vrijednost koja se prenosi na buduća pokoljenja“, rekao je Ćosović.
Načelnik opštine Bileća Miodrag Parežanin obratio se okupljenima riječima koje su, čini se, sažele suštinu svega.
„Niste vi gosti u Bileći, već domaćini po mnogo čemu. Putevi se mjere metrima, a ljubav prema onome što ste ovdje doživjeli mjeri se otkucajima srca. Zato čuvajte Bileću u svojim sjećanjima kao što i Bileća čuva vas“, poručio je Parežanin.
Do narednog juna
Petnaesto okupljanje Bilećanaca završeno je, ali obećanje je već dato. Naredne godine, šesnaesti put, ponovo će se vratiti.
Jer kako kažu sami učesnici, Bileća za njih nije samo mjesto na karti. To je dio života kojem se uvijek rado vraćaju.
