Cenzura je teško oboljenje. Nastaje tako što država dobije izliv krvi u mozak, počne da ne razaznaje dobro od lošeg. Pipa u mraku, zaključi da je bolje nešto zabraniti nego tražiti u toj tami jer se teško dokučiti šta je ispravno šta nije
Od cenzure je gora samo autocenzura. To je neobično stanje ljudskog duha – kada sami sebi lobotomirate mozak. Bez anestezije jer kako biste operaciju radili uspavani.
Cenzura je čudnovata boljka. Ima različite oblike, forme i metode. Nekada je direktna, brutalna, zabranjujuća za sve osim onoga šta država tačno odredi. Odnosi se na sve oblike ljudske djelatnosti, svaki vid umjetnosti. Nekada je filigranski urađena, plete mrežu da se ne vidi, čeka kao pauk da se kojekakva bezglava bezbiržna mušica od stvaralaca sama od sebe upeca. Nekad poprima pandemijske razmjere čak i tamo gdje ne biste očekivali. Jer ako je normalno da je čovjek od gvozđa, onaj brkati Gruzin u SSSR, ukinuo sve misleće procese, kako da je to uspjelo čovječuljku iz vukojebine Viskonsina, senatoru Džozefu Makartiju koji je u onome što se naziva druga crvena panika (prva je bila poslije Oktobarske revolucije) počeo da vija komunističke vještice po svemu u Americi što je slobodoumno mislilo. Otjerao je najznačajnija imena filma, među njima i Čaplina, zaveo strahovladu misli, pretvorio fabriku iluzija u fabriku kliničke smrti kritičke misli.
U zemlji u kojoj sam rođen postojala je cenzura. Kada je riječ o filmu zvala se Komisija za pregled i odobrenje filmova ili tako nešto. U komisijama su sjedili uglavnom umjetnici i pokoji sekretar iz komiteta zadužen za idejno-politički rad. Jednom me kao gimnazijalca pjesnik Vuk Krnjević poveo da vidim kako komisija radi jer su između ostalog trebalo da pregladaju i dva filma najznačajnije rok grupe „The Beatles“. Iz čudnog razloga riješili su da otkupe samo jedan. Izabrali su „Help“ benignu komediju umjesto „Hard day’s night“, bravuroznu slap-stick komediju koja se poigrava s klasnim sistemom Engleske. Valjda su im se vise dopale pjesme iz “ Help.“
Čudnovat je fenomen jugoslovenske cenzure. Država je neštedimice davala novac za filmove, pozorišne predstave, štampanje knjiga… kasnije je je neke od njih zabranjivala. Ima tu neke iskvarene logike ali ne i opravdanja. Jugoslovenski film je postao poznat u svijetu upravo po crnom talasu, sjajnim ostavarenjima o ljudima s margine života, ubogim promašenim ljudskim sudbinama koje odudaraju od zvanične slike socijalizma s ljudskim likom. Neki od autora su završili u zatvoru. Lazar Stojanović, autor „Plastičnog Isusa“ je služeći vojni rok po prijavi svog kapetana završio u zatvoru zbog kontrarevolucionarne djelatnosti, verbalnog delikta. Ironija je postala potpuna tek mnogo kasnije. Taj kapetan koji je Stojanovića prijavio je kao general Vuk Obradović postao potpredsjednik prve demoratski izabrane vlasti 2001.godine.
Od dolaska višestranačja u Srbiju cenzura je formalno ukinuta. Stvaralaštvo je prepusteno najstrožijem sudiji , tržištu.
Tržište je surovo, posebno kada ga slijedi rat, razvitlane nacionalne mržnje, kada crkve počnu da se petljaju u umjetničke slobode. Nagovještaj nove nimalo suptilne cenzure samozvanih branilaca svega i svačega mogao se osjetiti početkom devedesetih kada je grupa branilaca vjere prekinula predstavu Zeničkog pozorišta u Jugoslovenskom dramskom pozoristau o Svetom Savi. Nema državne cenzure, nema ni državnog finansiranja. Država se bavi ozbiljnim poslovima nego što je umjetnost.
Ponekad imam osjećaj da svaka polupismena baraba u Srbiji može nanijeti stetu svakom ozbiljnijem kritičkom sagledavanju onoga što se dešava u burnom društvenom procesu, punom unutarnje dinamike i suprotnosti. Može uticati da se film ne snimi, zabrani se pozorišna predstava, ne dopusti se učešće na nekoj od tribina nekome ko nije Srbin.
Normalno je u Srbiji da se vlast, od Miloševića naovamo bez izuzetka plaši umjetnosti kao neželjenog svjedoka. Vlast ipak može biti mirna. Dovoljno je dvorski luda uz vlast koji će taj posao odraditi.
U posljednjih desetak godina svijet se suočio s najgorom cenzurom. Izronila iz plemenite pobude woke kultura se postepeno pretvorila u najgoru cenzuru otkako postoji civilizacija. Njena najveća i pogubna snaga je u zabrani mišljenja. Ljudi koji bi imali šta da kažu ćute jer će ih manjina poklopiti uraganom uvreda uz pomoć društvenih mreža bez ijedne činjenice. Nije to mimoišlo ni Srbiju. Ako napišete da je vožnja autoputom dobra šibnuće će vas munja s N1 da ste prodana duša i Vučićev bot, ako zucnete nešto o očitim nepodopštinama vlasti iza ugla vas čekaju tabadžije iz Informera i sličnih gadnih novina.
Danas u Srbiji imati svoje mišljenje i kritički stav o onom što se dešava, o dubini podjele društva je opasna stvar. Zato o tome uglavnom govore oni plaćeni i oni koji očekuju dio kolača vlasti. I oni najgori: koji misle da je jedino njihovo mišljenje ispravno pa zbog toga dijalog i ne treba. jer je svako suprotno čista jeres.
