( Kako smo moj brat i ja počeli da skupljamo ploče koje su kasnije banditi zapalili )
Moj brat Slobodan, kućno zvan Bobo, na ulicama Sarajeva poznat kao Teški je radio u u Carinarnici Sarajevo.
Naš otac je kada smo bili djeca sredinom pedesetih godina prošlog vijeka rekao da od nas dvojice očekuje četiri stvari. Da završimo škole, naučimo obavezno engleski jezik, položimo vozački ispit i odslužimo vojsku. Od toga dana je počeo da pravi poseban fond iz kojeg je planirao da finansira Bobin i moj jednogodišnji boravak u Engleskoj kada završimo pretodne tri obaveze. Za početak još prije nego što smo pošli u školu počeli smo da učimo engleski kod Branka Vemića koji je stanovao u profesorskom naselju između Sutjeske i Džidžikovca.
Kada je diplomirao na Pravnom fakultetu Beograd i odslužio vojsku Bobo je otišao u London. Druželjubiv kakvim ga je Bog dao tamo je upoznao Kemu Tarabara, generalnog direktora Savezne uprave carina Jugoslavije koji ga je pozvao da radi u pravnoj službi. Tadašnje pravilo je nalagalo da svi iz pravne službe moraju da prođu jednogodišnju obuku u nekoj od carinarnica. Kako su se naši roditelji već bili vratili u Sarajevo moj brat je izabrao Sarajevo i nikada se više nije vratio u Beograd.
Otkako je obukao carinsku odoru moj otac i ja smo počeli da ga zovemo Šumar zbog sličnosti boje carinske odjeće s šumarskom. Kasnije sam to promijenio u Šumaher kada je MIhael počeo da vlada trkačkim pistama.
Moj brat i ja smo po preseljenju u Beograd 1963.počeli da skupljamo ploče. Finansirali smo taj nimalo jeftin hobi uglavnom tako što smo iz kućne biblioteke uzimali knjige i prodavali ih u antikvarnoj knjižari Srpske književne zadruge prekoputa današnje Beograđanke. Trajalo je to neko vrijeme dosta uspješno dok nismo napravili stratešku grešku. Naš otac je bio na putovanju u Pariz i kupio nekoliko luksuznih monografija poznatih slikara. Prvo smo prodali Pikasa, pa Sezana… i onda smo pozvani na kućni sastanak na kojem nam je jasno predočeno da je naš plan pravljenja disko kolekcije prodajom knjiga završena priča.
Nastavili smo kako smo znali i uspjevali s smanjenim dotokom novca što je uslovilo da moj udio padne na beznačajnih tri-četiri odsto pošto sam više volio da kupujem neke druge stvari od novca koji sam dobijao od roditelja a nešto sam zarađivao, uglavnom načinom koji nije bio dostojan Titinih pionira i svjesnih omladinaca. Najviše pokerom.
Moj brat je u godinama koje se nizale nastavio marljivo i veoma pažljivo da gradi kolekciju. Kada je počeo da radi, a plate u carini nisu bile male, uglavnom je sve pare trošio na kupovinu ploča. Na kraju je dogurao do one brojke LP ploča koji se mjerio u hiljadama.
Na svakoj od tih ploča je na poleđini bilo iscrtano srce i u njemu napisano TiR. Tir je oznaka za carinski dokument koji pojednostavlja prevoz robe pod carinskim plombama.
On i ja smo znali da to znači nešto drugo.
U tom srcu je bio akronim naših sarajevskim nadimaka Teški i Riba. TiR. Onda sam ja svoj doprinos kada bih kupio neku ploču ili na one koje sam mu slao iz Amerike počeo da stavljam ime firme kćerke RiBobo of TiR.
Moj školski drug Mladen Jeličić Troko je preuzeo mog brata od mene. Na promociji jedne od mojh knjiga u Sarajevu rekao da je, koliko on zna a zna dosta, u toj kolekciji bilo oko 2.600 longplejki. Kolekcija nije samo broj. Bobina je bila savršeno sabrana, od rok i bluza do irske muzike do tada potpuno nepoznate u našim krajevima. Svako poslije podne kod njega su održavane muzike seanse za društvo prefinjenih muzičkih sklonosti. Snimio je nekoliko kaseta s probranim numerama za svoj omiljeni kafić Đerdan, na Radio Sarajevu je bio gost u nekoliko emisija u kojima je slušaoce upoznavao s korijenima bluza , roka ili rokabilija.
Kada je Bobo 1987. poginuo nekoliko ljudi , među kojima i Goran Bregović , su mi je ponudili ogroman novac da otkupe kolekciju što se naravno nije desilo. Jer TiR je TiR , Teški i Riba, dva brata a brat se ne prodaje. Ne znam iz kojih razloga je naš otac odlučio da tu kolekciju prebaci iz stana u Sarajevu u porodičnu kuću u Neumu. Mogu samo da naslutim da je znajući koliko je to Bobi značilo želio da ploče budu stalno uz njega i moju majku kao sjećanje na starijeg sina.
Moji su napustili Neum i vratili se u Sarajevo krajem 1991. Banditi ratnog i poratnog gospodara Neuma Tome Krešića su opljačkali kuću, odnijeli vrijedne umjetničke slike , namještaj i tehničke aparate. Hiljade knjiga i Bobine ploče su zapalili. Svjedok tog događaja mi je kasnije ispričao da ja vatra plamtila nekoliko sati.
Kada jednog dana umrem jer i to će se u nekoj dalekoj budućnosti desiti moj pepeo biće rasut po grobu moga brata. TiR zauvijek.
