„Čuvaj se političara i kad darove nose“, stara je izreka koja ovih dana u Bileći dobija novo značenje. U samo nekoliko dana građani su gledali kako u njihov grad stižu novi kombi, riječi zahvalnosti zbog izgradnje vrtića i slike sa svečanosti na kojima se govori o brizi za ljude. A onda su isti ti ljudi došli pred opštinu da pitaju šta će biti sa njihovom zemljom.
Ne pitaju oni gdje će biti sljedeća svečanost. Pitaju hoće li njihova imanja ostati njihova.
Prema informacijama iz medijskih izvještaja, planirana solarna elektrana obuhvatila bi oko 257 hektara na području sela Ljubišići, Podosoje i Torič. Mještani tvrde da bi realizacijom projekta dio njihovih parcela bio obuhvaćen planiranom elektranom, a za neke od njih posljedice bi mogle biti mnogo veće od promjene pejzaža.
Kosto Šešlija iz Podosoja među prvima je vidio kartu projekta.
„Vidio sam na toj karti i mislim da sam jedan od tih kome se 90 odsto zemlje, odnosno šume, uzima. Ne znam koja je tačno površina, ali mi ostaju samo dvije od 17 parcela“, rekao je Šešlija.
Za čovjeka koji živi od zemlje, pitanje nije samo koliko hektara piše na papiru. Šta znači ostati bez parcela na kojima se vijekovima živjelo? Šta znači ako stoka više nema gdje na ispašu? I može li se život na selu održati ako mu se oduzme prostor na kojem taj život počiva?
Kada zemlja nije samo parcela
Mićo Dželetović iz Čepelice podsjeća da ovdašnji ljudi zemlju ne koriste samo kao vlasnički papir.
„Ljudi na ovim prostorima žive pretežno od stočarstva. Ljudi drže stoku, krave, te krave idu na ispašu, nije stajski uzgoj. Mi moramo to smanjivati, mi ne možemo opstati na ovim terenima“, rekao je Dželetović.
Radovan Trkulja iz Podosoja govori još direktnije.
„Neka nas isele, brate, kao što su iselili ove oko rijeke Trebišnjice. Neka isele i nas pa da idemo dalje u Vojvodinu ili negdje gore, ovdje života nema“, rekao je Trkulja.
Njegove riječi možda najbolje pokazuju šta je u ovoj priči zapravo ulog. Nije to samo pitanje solarnih panela, investitora ili regulacionog plana. Pitanje je šta ostaje od sela kada ljudi više ne mogu da koriste zemlju od koje žive.
U isto vrijeme, Bileća prima poklone
Samo nekoliko dana ranije pažnju javnosti privukla je drugačija slika Bileće. Član Predsjedništva SNSD-a Savo Minić uručio je ključeve novog kombija direktoru Osnovne škole „Sveti Sava“ Nebojši Kulidžanu.
Direktor Kulidžan rekao je da je dotrajali kombi predstavljao ozbiljan problem za školu.
„U posljednje vrijeme smo imali neka alternativna rješenja za prevoz učenika. Zahvaljujemo se zvaničnicima Republike Srpske zato što su imali razumijevanja za našu školu i omogućili da naši učenici sigurno putuju do škole i nazad“, rekao je Kulidžan.
Milorad Dodik je tom prilikom rekao da je rješavanje konkretnog problema učenika primjer politike SNSD-a koja, kako je naveo, sluša ljude i reaguje na njihove potrebe.
U Bileći je istovremeno izgrađen i novi vrtić „Budućnost“. Direktorica Mara Vojinović govori o objektu u kojem bi uskoro trebalo da se čuje dječija graja.
„Sigurna sam da će to biti od velikog značaja svim roditeljima i građanima i sigurna sam da je ovo veliko ulaganje u budućnost naše opštine“, rekla je Vojinović.
Vrtić, kombi i obećanja o boljoj budućnosti jesu slike koje građani mogu da razumiju. Ali kako onda objasniti drugu sliku, onu u kojoj isti ti građani izlaze pred opštinu i pitaju ko će štititi njihovu zemlju?
Ko će prvi stati pred mještane?
Prema dostupnim informacijama, u toku je javni uvid u regulacioni plan, kroz koji građani mogu dati mišljenja i sugestije. Načelnik opštine Bileća najavio je da će se detaljno upoznati sa projektom i potom izaći u javnost.
I tu možda počinje najvažniji dio priče.
Jer mještani ne traže samo da vide kartu. Traže da znaju šta ona znači za njihov život.
Ko je investitor? Koliko parcela obuhvata plan? Šta će biti sa ljudima koji od te zemlje žive? Kakve će biti posljedice po stočarstvo? I, možda najvažnije, gdje su predstavnici vlasti onda kada građanima nije potrebno da im se nešto uruči, nego da im se odgovori?
Bileća je ovih dana dobila kombi, čeka otvaranje novog vrtića, ali su njeni ljudi istovremeno izašli na ulicu da brane ono što već imaju.
Možda će upravo karta sa 257 hektara pokazati koliko je teško govoriti o budućnosti jednog kraja ako se istovremeno ne zna šta će biti sa ljudima koji na toj zemlji već žive.
Jer kakva je budućnost sela ako u njemu više nema zemlje za čovjeka koji je obrađuje?
