Nekada ređam riječi. Kao što zidari postavljaju crijepove na krov. Da bude jedna uz drugu, da ne prokišnjava.
Nekada ih slažem. Kao da su grubi hercegovački kamen od kojeg se prave kuće da traju dugo. Odole vjetru i vatri. Kamen je neuništiv. Samo je ljudski duh jači.
Jednom sam ih prosuo kao kada djeca okrenu kutiju puzzle s djelićima mozaika koji treba sklopiti. Raspu se bez reda i logike. Mnogo kasnije razaberem šta piše.
Ima dana kada mi se svo te ređanje i slaganje učini potpuno besmislenim, jalov i trapav posao. Da mojim je slovima i riječima, rečenicama i zapisanim mislima prošlo vrijeme, da su onostrane i onovremenske , pripadaju nekom minulom dobu.
Učini mi se kao da sam otvorio radnju koja prodaje prastare biser, remington i monik pisaće mašine tik uz radnju s novim kompjuterima, laptopovima, tabletima i drugim gedžetima, pametnim telefonima koji ljudima trebaju više nego sopstvene misli i saznanja.
Čemu se mučiti ako može sve da se dobije pritiskom na dugme. Šta će riječi, misli, zapisi i knjige ako je to neko drugi za nas sve već stisnuo u malecku napravu koja ima više odgovora nego najmudriji čovjek. Nema toga što ne zna. Ko je najdublji vir, koja rijeka ima najveći sliv, ko je oženio onu glumiciu kojoj sam zaboravio ime ali telefon nije.
Onda se trgnem.
I ohrabrim.
Možda zna sve. Ali njemu te riječi ništa ne znače. Znakovno pismo, brojke, slike, emotikoni… samo su gomilaju s jasnim sadržajem ali bez emocija. Njemu je svejedno hoće li napisati ljubav ili mržnja. Isto mu je.
Meni ( još) nije.
Ja i dalje osjećam svaku riječ.
