Kada je Nevesinje gorjelo, prva pomoć stigla je od komšija. Vatrogasci iz Gacka, Bileće, Trebinja i DVD Lastva priskočili su u pomoć jer je trebalo. Ne zato što postoji sistem koji to organizuje, nego zato što su ljudi.
Kada se vatra ugasi, stižu čestitke na požrtvovanju.
A helikopter za gašenje požara, koji se godinama najavljuje za Hercegovinu tokom požarne sezone, i dalje ne postoji.
Institucija koja postoji samo na papiru
Savez opština istočne Hercegovine i grada Trebinja formalno postoji. Na papiru je to tijelo koje bi trebalo da zastupa zajedničke interese svih lokalnih zajednica u ovom dijelu Republike Srpske, da se bori za ono što Hercegovini pripada i da rješava probleme koji prelaze granice jedne opštine.
U praksi, ta institucija je odavno ispolitizirana do neprepoznatljivosti. Nekoliko pojedinaca ima koristi od njenog postojanja. Lokalne zajednice koje bi trebala zastupati, uglavnom ne osjećaju njeno prisustvo.
Požar koji gori u Nevesinju, Berkovićima ili Ljubinju i dalje gasi lokalna vatrogasna jedinica, pojačana komšijama koji dođu na poziv. Ne sistem, nego ljudi.
Ministar koji dođe helikopterom i ode helikopterom
Svake godine Hercegovinu redovno obilaze gosti. Ministar saobraćaja iz Zvornika. Predsjednik Vlade iz Šamca. Predsjednik stranke iz Bakinaca.
Dođu, zadrže se koji sat, neki se vozaju helikopterima po terenu i kažu ono što se uvijek kaže. Autoput samo što nije. Brza cesta u planu. Situacija se prati.
Stranačke kolege iz Hercegovine, koji čuvaju svoje funkcije, oduševljeno prepričavaju dogovore sa tih sastanaka. A putevi ostaju kakvi su bili.
Ono malo novog asfalta proslavlja se kao da je otvoren autoput. I opet čekamo narednu posjetu.
Šta Hercegovina zaista treba
Nije problem u tome da Hercegovina nema ljude koji znaju šta treba. Problem je u tome što ti ljudi nemaju instituciju koja bi govorila u njihovo ime bez stranačkih filtera i bez obzira na to ko je u Banjoj Luci na vlasti.
Helikopter za gašenje požara koji bi bio stacioniran u Hercegovini nije luksuz. To je potreba koja se ponavlja svake sezone, u svakoj lokalnoj zajednici, i o kojoj niko ozbiljno ne razgovara. Savez opština bio bi prirodno mjesto za takav razgovor, za takvu borbu, za takav zahtjev prema republičkim institucijama.
Umjesto toga, vatrogasci dobijaju čestitke.
Vatrogascima ne trebaju čestitke. To je njihov posao i oni ga rade. Njima, i Hercegovini, treba rješenje.
Putevi, helikopter, zajednička borba za infrastrukturu, razvoj, demografiju, sve su to teme koje prelaze granice jedne opštine. Sve su to teme za koje postoji institucija koja bi trebala da ih zastupa.
Ta institucija postoji. Samo ne radi.
Koji model bi mogao funkcionisati
Odgovor nije jednostavan, ali pitanje jeste. Može li se pronaći model u kojem Savez opština istočne Hercegovine postane ono što bi trebalo da bude, tijelo koje zastupa lokalne zajednice, a ne pojedince koji od njega imaju koristi?
Može li se iz tog saveza isključiti stranački interes koji ga je uništio?
Može li Hercegovina sama sebi biti zastupnik, umjesto da čeka da neko dođe helikopterom i kaže da razmišlja o njoj?
Na ta pitanja nema lakih odgovora. Ali sve dok se ne počnu postavljati naglas, čestitke vatrogascima stizat će svake godine. I ništa se neće promijeniti.
