“Naša Hercegovina” nedavno je pisala o Trebišnjici koja je više ličila na ustajalu baru nego na rijeku. O mulju, travi i plićacima koji su dočekivali turiste na Arslanagić mostu. Čini se da je neko pročitao.
Bager „Hidroelektrana na Trebišnjici“ počeo je uređivati korito rijeke u predjelu bazena u naselju Bregovi. Istovremeno, gornji dio rijeke čisti se čamcem, sporije i strpljivije. Oni koji su danima okretali glavu od zarasle rijeke, konačno su imali razlog da stanu i pogledaju.
Dobro, ali nije dovoljno
Ribolovci koji su pratili radove s Mosta branilaca Trebinja nisu krili zadovoljstvo. Ali nisu krili ni pitanja.
-Nadam se da je ovo početak. Jasno je da je ovdje voda plitka i da će bager odraditi sjajan posao, ali i korito u gradu trebalo bi što prije očistiti – rekao je jedan od ribara koji je posmatrao radove.
Svi oni koji vole rijeku Trebišnjicu ne traže čudo. Traže sistem.
Razumiju šta voda znači HET-u. Razumiju da su turbine tu i da će ostati. Ali postavljaju jedno jednostavno pitanje koje nema komplikovan odgovor, kako je ranijih godina korito bilo daleko urednije nego posljednje dvije, tri godine? Šta se promijenilo? Ko je odlučio da se rijeka može čekati?
Jednokratna akcija ili novi pristup
Čišćenje u Bregovim je dobra vijest. Čamac na gornjem dijelu rijeke je dobra vijest.
Ribolovci ne traže obećanja. Traže da se ono što je počelo ne zaustavi na pola puta i da se više ne dopusti ovoliko zapuštanje. Da čišćenje korita postane rutina, ne vijest.
Rijeka koja čeka
Trebišnjica je čekala. Sad se čisti, polako, djelimično, ali se čisti.
Svi koji svako jutro dolaze na obalu samo žele jedno, da sljedeći put kad neko dođe u Trebinje i stane na Arslanagić most, vidi ono što ova rijeka zaslužuje da bude.
Modru, živu i svoju.
