Zamislite učenika iz Trebinja koji prvi put dolazi u Banju Luku, ili dijete iz Krajine koje tokom školske ekskurzije upoznaje Hercegovinu, njene gradove, rijeke i kamene pejzaže. Takva putovanja mogu biti lijepa prilika da djeca upoznaju krajeve u kojima ne žive. Ali ako je to ideja koju je Savo Minić najavio kao jedan od prvih poteza na mjestu predsjednika Republike Srpske, nameće se pitanje, šta je u toj najavi novo?
Kandidat SNSD-a za predsjednika Republike Srpske objavio je na društvenoj mreži X da bi, nakon preuzimanja funkcije, pokrenuo aktivnosti kojima bi djeca i mladi imali priliku da upoznaju različite dijelove Republike Srpske.
„Jedna od prvih stvari koju ću uraditi u mandatu predsjednika Republike Srpske jeste pokretanje aktivnosti da naša djeca upoznaju sve krajeve svoje Republike“, napisao je Minić.
Prema njegovoj zamisli, djeca iz Hercegovine trebalo bi da upoznaju Banju Luku i doživljavaju je kao svoj grad, dok bi mladi iz Krajine imali priliku da posjete Posavinu, Hercegovinu i istočni dio Republike Srpske.
Na prvi pogled, riječ je o ideji koju je teško osporiti. Upoznavanje drugih krajeva, ljudi, običaja i prirodnih ljepota može pomoći mladima da bolje razumiju prostor u kojem žive. Međutim, dobra namjera i novo političko obećanje nisu uvijek isto.
Kada politička najava zvuči kao školska ekskurzija
Upravo je to bio jedan od prvih odgovora građana na Minićevu objavu. Umjesto oduševljenja najavljenom inicijativom, uslijedio je komentar koji je otvorio sasvim jednostavno pitanje.
„Poštovani predsjedniče, to se zove ekskurzija i već postoji u obrazovnom sistemu“, napisao je jedan korisnik društvene mreže X.
U toj rečenici krije se suština reakcija koje ovakve najave mogu izazvati. Školska putovanja nisu nepoznata djeci u Republici Srpskoj, a upoznavanje drugih gradova i krajeva već je dio iskustva brojnih generacija učenika.
Zato se nameće pitanje da li je riječ o novom programu koji bi donio nešto što dosad nije postojalo ili o predstavljanju poznate prakse kao političke inicijative.
Ako bi ideja podrazumijevala organizovana putovanja za djecu koja zbog finansijskih razloga nikada nisu imala priliku da odu dalje od svog mjesta, to bi već bila tema o kojoj vrijedi razgovarati. Ako bi podrazumijevala sistemsku podršku školama, besplatan prevoz i jednake mogućnosti za djecu iz svih opština, onda bi najava mogla dobiti i konkretniji sadržaj.
Ali za takav zaključak potrebno je više od objave na društvenoj mreži.
Šta bi to značilo za djecu iz Hercegovine?
Za porodice iz Trebinja, Bileće, Gacka, Nevesinja, Ljubinja i Berkovića važno je da znaju šta bi eventualni program donio njihovoj djeci. Da li bi putovanja bila besplatna? Ko bi ih organizovao? Da li bi svako dijete imalo priliku da učestvuje ili bi sve zavisilo od mogućnosti škole i roditelja?
To su pitanja koja bi jednu opštu zamisao pretvorila u mjeru čiji bi se rezultati mogli vidjeti u svakodnevnom životu.
Jer nije isto reći da djeca treba da upoznaju sve krajeve i napraviti program u kojem će i učenik iz porodice koja jedva pokriva osnovne troškove imati istu priliku kao njegovi vršnjaci.
Društvene mreže jesu koristan način da političari saopšte svoje planove i razgovaraju sa građanima. Ipak, kada se svaka zamisao predstavlja kao veliki potez, javnost s pravom očekuje objašnjenje šta se tačno planira, koliko će to koštati i kome će koristiti.
Minićeva najava za sada otvara više pitanja nego što nudi odgovora. To ne znači da upoznavanje različitih krajeva nema vrijednost, već da bi takva ideja morala imati jasnu svrhu i konkretan plan da bi se razlikovala od onoga što škole već rade.
Na kraju, djeci iz Hercegovine svakako vrijedi pokazati Banju Luku, kao što vrijedi djeci iz drugih krajeva približiti Trebinje, Popovo polje, gatačke visoravni i hercegovačke kamene predjele.
Samo, da li nam za to treba novo političko obećanje ili je dovoljno da postojeće mogućnosti učinimo dostupnim svakom djetetu?
