Oduvijek sam volio da skitam.
Samo krenem, ne znam gdje ću stići. Važno mi da otkrivam ono što me okružuje, sredinu u kojoj živim. Privlačile me ulice u kojima nema ništa poznato, krajevi gdje nikoga ne znam, padine na koje se treba popeti.
Još u školu nisam pošao a obišao sam pola grada. Krenem iz tišine i mira Jug Bogdanove, spustim se niz Džidžikovac, kroz Veliki park izađem na Titovu. Obiđem krug oko Vijećnice, popnem se na Vratnik. Bistrik, odlutam do Jajce kasarne, Sedrenika. Upoznam Marijin Dvor, prođem kroz Pofaliće gdje mi je majka odrasla, okrenem kod Dolac Malte…
Prvi put kada sam došao u Zagreb imao sam devet Godina. Odsjednemo kod porodične prijateljice Minje Nikolić, glumice u znamenitom teatru Komedija. Kažem majci da ću malo da prošetam. Obiđem pola Zagreba. Pet sati tog nedjeljnog jutra hodam vođem neutoljivom željom da što više vidim, upijem mirise grada, zapamtim zvukove, osjetim damare, prepoznam dio sebe u novom gradu. Brižna Minja kod kuće već pravi paniku, moja majka je smiruje. Zna da neću zalutati jer imam savršen unutrašnji kompas. Zna da me gone neuhvatljive sile da nešto novo vidim, saznam i naučim. Zna da moje skitanje nije lutanje i smucanje. Zna zašto volim da skitam.
Kada sam kao osnovac došao u Beograd preda mnom se otvorio veliki svijet skitnje. Krenem iz Vlajkovićeve pa kuda stignem. Bulevarom do Malog Mokrog Luga. Oko Slavije pa kroz najveće romsko naselje Prokop do Stadiona JNA. Krug dvojkom pješke. Preko Bogoslovije do onih prvih i jedinih paviljona na Karaburmi i Bioskopa Slavica. Na Voždovac, Banovo brdo. Preko Save do usamljenih šest kaplara, gole betonske konstrukcije nesuđenog sjedišta Kominforma, kasnije Hotela Jugoslavija, do Zemuna. Uz Gardoš, niz Gardoš pa do Kalvarije. Beograd na dlanu djeteta. I danas me prijatelji pitaju da li možda ne radim kao taksist jer znam svaku beogradsku ulicu, samo su im se imena promijenila.
U ljeto poslije mature skitali sam Evropom, upijao dah Pariza, krao duh Firence, zatvarao nos ali ne oči u Veneciji, udvarao se djevojkama se na plažama gradovima i sela Azurne obale. Kasnije sam šetao po Crvenom trgu i Trafalgar skveru, Briselu i San Francisku, Varšavi i Pragu, Taškentu i Samarkandu. Pričao s ljudima u Bitolju i Ptuju, spavao u prištinskom Grandu i ljubljanskom Levu, u Splitu i Majdanpeku, Kutini i Nikšiću. Pio mastiku, cviček, šljivovicu, sadjevec, guštao pošip, teran i blatinu, lumpovao uz Brišku rebulu, Graševinu, Žilavku, Bagrinu. Slušao tamburaše, harmoniku i gudače. Gledao Stonse i Igi Popa, upoznao Davora i Akija, slikao se s Brozom i Reganom, rukovao se s Vitorio de Sikom i Sergejom Bondarčukom, sreo Andrića, Ćopića i Krležu…
Svugdje sam skitao, nigdje nisam lutao. Kada skitaš i gledaš, slušaš i pitaš onda se od prvih dana navikneš na različito i drugačije. Ništa ti ne bude strano, ne plašiš se novoga, razumiješ zašto i kako. Ne smeta ti crno, bijelo, žuto i crveno. Prepoznaješ sve dijalekte svog jezika, naučiš desetine fraza drugih jezika, ulaziš u sve bogomolje s poštovanjem. Osjetiš da srce ne bira po bojama i vjeri, duša po naciji. Uzidigne te ponos što lako prihvataš ljude, što ne prihvataš dogme. S vremenom shvatiš da sve te godine skitnje čarolijom šire vidike, premošćuju jazove, da ti je lakše da pobijediš mane jer si saznao šta su vrline.
Ja i dalje skitam. Kada me noge izdaju, pustim misle da skitaju po onome šta sam vidio i doživio. Misli su neumoran putnik..
