Nebojša Vukanović iznio je podatak koji je teško komentarisati bez tišine koja mora uslijediti. Lazar Radan, mladi istoričar, doktorant, uspješni karatista bez prekršaja u saobraćaju, čovjek sa biografijom koja bi trebala biti ponos svake porodice i svake zajednice, u selu Gornja i Donja Trusina, odakle mu je majka, u selu gdje ima 30 rođaka, dobio je jedan glas.
Glasala je baka. Majka njegove majke.
Niko drugi.
Šta to znači
“Vi meni objasnite kako je moguće da neko za čovjeka koji bi trebao biti svima nama uzor, najmlađi doktorant, student generacije, besprijekoran, crni pojas, uspješan karatista, nema prekršaja u saobraćaju, neko na koga bi trebala Republika Srpska biti ponosna, da u svom selu dobije jedan glas”, rekao je Vukanović.
Teško je objasniti. Ali nije teško razumjeti.
Glasovi se ne kupuju uvijek novcem. Nekada se kupuju kamionom drva. Nekada sa obećanjem zaposlenja koje možda i ne dođe.
I cijena je uvijek kratkoročna. Mjesec, najviše dva. A onda se sve duplo vrati kroz račune koji rastu, kroz nivelacije koje dolaze, kroz sistem koji funkcioniše točno onako kako je zamišljeno.
Radan koji je ipak prošao
Ali tu je i druga strana ove priče.
Lazar Radan je narodni poslanik. Bez obzira na to što nije dobio glasove u svom selu. Bez obzira na 30 rođaka koji su izabrali drugačije. Bez obzira na sve.
I sada će predstavljati Hercegovinu. Predstavljat će i sve one iz Trusine koji nisu glasali za njega.
Izlaznost koja govori drukčije
Pričalo se o maloj izlaznosti. Ali broj registrovanih glasača i stvarni broj ljudi koji živi u Republici Srpskoj daleko su jedno od drugog. Prema nekim procjenama, na ovim izborima glasalo je i preko 60 posto stvarnih stanovnika.
Mali je broj onih koji kada pogledaju oko sebe znaju ljude koji nisu glasali. Većina je izašla. I većina je izabrala.
I to je demokratija. Rezultat koji se ne može osporavati.
Može se samo pitati po kojoj cijeni.
Obraz koji ostaje crven
Potpuno je nebitno koga su podržali Radanovi rođaci. Potpuno je nebitno kome su dali glas. To je njihovo pravo i niko im ga ne može oduzeti.
Ali pitanje koje ostaje nije političko. To je porodično pitanje.
Kako ćeš pogledati u oči čovjeku kojeg znaš od malih nogu, koji je rastao pred tobom, koji je napravio sve što si mu govorio da radi, koji je učio, trenirao, napredovao, koji nije imao prekršaja, koji je doktorant u dvadesetim godinama, i reći mu da nisi glasao za njega?
Šta ćeš reći?
Da si dobio kamion drva? Da ti je neko obećao posao? Da si glasao za stranku jer si uvijek glasao za tu stranku?
Obraz ostaje crven. Duže od jedne zime.
I Lazar Radan će ih opet predstavljati. Sve njih. I one koji su glasali za njega i one koji nisu.
To je možda i najljepši dio ove priče.
